Funkcionira li dobro vaš hormon ljubavi, roditelja i djece?

Kada je u ordinaciju ušao suprug, on je – kako sam i očekivala – ispričao pravu priču. Problem u njihovoj obitelji leži u roditeljima njegove žene. Otac, koji je bio agresivan i po njegovim riječima psihopat, umro je, dok joj je majka živa. Stanuje pet minuta od njihove kuće i viđaju se svakodnevno. Ona je nesposobna uspostaviti emocionalnu vezu, ne prepoznaje potrebe drugih, rekli bismo ‘fura svoj film’. Kći je žali, svaki dan je posjećuje, zadaje joj zadatke da bi se majka osjećala dobro. Ne morate biti obrazovani psiholog da vidite da se tu duboki poremećaj prenosi transgeneracijski i da bi sada svi htjeli riješiti taj slučaj liječenjem malog dječaka.

Za autizam se zna da je to manjak funkcije hormona oksiticina ili hormona ljubavi. On se stvara već u fetusu i potiče kontrakcije u maternici. Kada nema dovoljno oksitocina, porođaj se mora završiti carskim rezom ili davanjem oksitocina (što je uobičajena praksa danas da se porod ubrza). Oksitocin je zadužen da majka odmah zavoli svoje dijete, da se s njim poveže i da ga prisloni na svoja prsa. I otac luči oksitocin u tom razdoblju i on je jako bitan za zdravo funkcioniranje obitelji. Činjenica da mali dječak već kao beba nije htio sisati prsa je zabrinjavajući podatak. Možda ukazuje na to da majka nije imala dovoljno oksitocina, no o tome možemo samo nagađati. Njegov razvoj bio je drukčiji nego što bi se očekivalo, ali dolaskom bake stvari su postale gore. Iako je majka doma, oni u svojoj kući nisu uspostavili dom. Rijetko kada jedu zajedno; dječaku sve pripremaju bez glutena i mliječnih proizvoda dok oni sami nisu izbacili te namirnice. Kada ga stave spavati, majka jede junk hranu da ublaži tugu. Kuha im njezina majka pa svi jedu kod nje, jer kći želi da majka bude nečim okupirana. Otac mi je pokazao video kako mali dječak uživa u kuhinji pripremati hranu i pri tome djeluje sasvim zdravo i zainteresirano. Zašto vam ovo pišem? Jer ima jako mnogo mladih roditelja koji se boje odgajati svoje dijete intuitivno. Pristaju na različite kompromise (uvažavanje roditelja, susjeda, kolega s posla), a ne uvažavaju svoje potrebe i potrebe svoje djece. Oksitocin nije samo hormon ljubavnika, to je hormon roditelja i djece. Ako želimo ostvariti uspješan ljubavnički i roditeljski pothvat, oksitocin je naš saveznik. Zajedništvo je jezik oksitocina. Zajedništvo kroz hranu, spavanje, igranje, ljenčarenje, rad – sve ljudske aktivnosti. Aktivnosti maloga djeteta posebno trebaju biti ogrnute oksitocinom. Dijete je samo na svijetu i nitko ga ne čuva ako ne osjeća ljubav. Napeti roditelji opterećeni ranama iz prošlosti svoje obitelji te strahom za svakodnevicu prestanu lučiti oksitocin i prema djetetu se ponašaju kao prema robotu. U tom trenutku zalede srce malog bića i ono se počne ponašati ‘čudno’. Koga tu stvarno treba liječiti?