Joško i Anica dobili su svoje prvo dijete u dobi od 20 godina. Bili su nespremni za dijete, financijski nisu bili situirani, a Anica je sve više i više počela uviđati kako Joško nije čovjek za nju. Prije braka su u vezi bili tek nekoliko mjeseci i zapravo se nisu dobro upoznali. No, kako u to vrijeme nije bilo dopušteno živjeti zajedno prije braka, kako se podrazumijevalo da ljudi odmah po sklapanju braka imaju dijete, tako su i Anica i Joško sve radili po ps-u. Pa se tako unatoč nezadovoljstvu nisu rastali već nastavili živjeti naoko skladan život.

Joško i Anica su se s vremenom situirali, imali su relativno dobre uvjete za sebe i za dijete ali... I dalje su duboko u sebi osjeći nezadovoljstvo. Anica je smatrala da ju je Joško obmanuo, da se tijekom njihove veze predstavljao drugačijim nego što jest i kada bi mogla vratiti vrijeme sigurno se ne bi udala za njega a još manje imala dijete s njim. Joško je volio Anicu – bila je dobra žena, držala je sva četri kuta kuće ali je stalno osjećao njezinu netrpeljivost i nezadovoljstvo. Trudio se financijski situirati obitelj i tako zadobiti njezinu ljubav – no, što god on činio Anica je konstantno bila nezadovoljna.

Zašto priča o Jošku i Anici? Njihov sin se mnogo godina kasnije obratio za stručnu pomoć i to već s dijagnozom kliničke depresije. Kada je pričao o svom djetinjstvu jedino čega se sjećao su bile svakodnevne batine. Uvijek je imao osjećaj da je drugačiji od druge djece i svojih roditelja, a ta različitost je u njegovoj obitelji bila tretirana batinama. I dan danas živo pamti kako su nove situacije za njega bile prilično stresne – odlazak kod frizera ili zubara bio je praćen strahom i plakanjem. No, umjesto utjehe i podrške njegovi roditelji su na plač reagirali fizičkim kažnjavanjem uz opaske „Zašto ne možeš biti kao i sva druga normalna djeca? Zašto kad god negdje idemo moraš biti zločest?“. Roditelji nisu prepoznali njegov temperament kao senzibilan, nisu shvatili da njihovo dijete nije zločesto već da je povučeno, introvertirano i da svaka nova situacija u njemu izaziva silan strah. S čežnjom su gledali susjedovo dijete koje je bilo potpuno drugačije od njihovog – bilo je otvoreno, brbljavo, vedro i veselo dijete s kojim je bilo lako uspostaviti komunikaciju.

prepoznajete-li-djetetov-temperament-i-prihvacate-li-ga
Angry father scolding his son in living room at home, Image: 280530432, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Mnogo godina kasnije Joško i Anica su odlučili imati drugo dijete. Djevojčica je već od samog početka za njih bila „lakše“ dijete. Bila je frčkava, plavokosa i plavooka, vrlo prilagodljiva, konstantno nasmiješena, mirna, dobro je reagirala na nove ljude i situacije. Iako to možda nisu htjeli, nesvjesno su preferirali mlađe dijete. Ona im je bila slična, ona je bila onakva kakvim su zamišljali svoje dijete. A njihov sin – pa on je i dalje bio crna ovca u obitelji. I to se konstatno osjećalo u zraku – što kroz neverbalne poruke, a ponekad kroz koju svađu i vrlo direktno kroz verbalno poruke.

Vjerujem da nijedan roditelj nema namjeru biti nepravedan prema svom djetetu niti više voljeti i preferirati jedno dijete u odnosu na drugo. No da se to događa, događa se. I to vrlo često. Razlog zbog kojega se roditelji tako ponašaju najčešće leži u različitosti između njihova i temperamenta djeteta iz čega proizlazi nerazumijevanje, neznanje kako reagirati i želja da to promjene kod svog djeteta. No, kako je temperament nešto s čim se rodimo i kako on u startu određuje kako ćemo se adaptirati u životu, kako ćemo stvarati i doživljavati međuljudske odnose, dijete nije odgovorno za svoje prve reakcije a svaka kritika i nepodrška djeteta u najranijoj dobi može rezultirati time da se dijete osjeća neprihvaćeno, nevoljeno, različito, odbačeno. I tako već po samom rođenju dijete ima sve predispozicije jednog dana postati mlada nesigurna osoba (u najboljem slučaju) ili osoba s nizom poremećaja (u gorem slučaju).

Devet karakteristika temperamenta po kojima se razlikujemo

Da bi uopće mogli savjetovati roditelje kako postupati u odgoju djeteta koje ima drugačiji temperament od njihova, prije toga je važno educirati ih i pomoći im da prepoznaju odlike temperamenta svog djeteta (i shvate da se radi o temperamentu a ne o zločestoći). Istraživači su utvrdili devet karakteristika temperamenta:

1. OSJETLJIVOST, SENZIBILNOST- hoće li dijete snažno reagirati ili uopće neće reagirati na „normalne“ promjene u okolini kao što su razina buke, sobna temperatura, mirisi, teksture, boje, bol…

2. INTENZITET REAKCIJE - odnosi se na razinu energije unesenu u odgovor, hoće li dijete na situaciju reagirati intenzivno ili mirno. Dijete se na vanjski podražaj može samo lagano mrštiti ili pak glasno ridati, može skakati i vrištati od uzbuđenja ili uopće ne pokazivati emocije.

3. RAZINA AKTIVNOSTI - odnosi se na djetetovu fizičku aktivnost: kreće li se dijete stalno ili je mirno i neaktivno. Djeca kojima je po temperamentu potrebno kretanje znaju imati problema sa mirnim sjedenjem u razredu, dok se „mirna“ djeca dobro prilagođavaju nametnutoj organizaciji vremena. Djeca s visokom razinom aktivnosti češće trče i skaču, dok se djeca s nižom aktivnošću više oslanjaju na mikromotoričke sposobnosti, poput slaganja slagalica, bojanja i crtanja.

4. RITMIČNOST - odnosi se na razinu predvidljivosti djetetovih bioloških funkcija kao što su hranjenje ili spavanje. Djeca koja imaju potrebu za ritmom tražiti će hranjenje u točno određeno vrijeme, dok će ova druga biti puno spontanija i tražiti će sporadično.

5. PRVA REAKCIJA - odnosi se na djetetov odgovor na nove ljude, nove igračke, nove ideje; pristupa li dijete ljudima ili stvarima bez oklijevanja ili je stidljivo i pristupa s oklijevanjem.

6. PRILAGODLJIVOST - odnosi se na to koliko je vremena djetetu potrebno da se prilagodi promjenama u okolini: prilagođava li se lako i jednostavno, bez otpora ili je u otporu i potrebno mu je duže vrijeme. Dijete koje se lako prilagođava brzo će prihvatiti novu rutinu, dok će djeci koja se teže prilagođavaju biti potrebno vrijeme kako bi prihvatili promjene.

7. RASPOLOŽENJE - odnosi se na to je li raspoloženje „pozitivno“ ili „negativno“. Kontinuum ide od pozitivnog i prijateljskog raspoloženja prema negativnom i neugodnom raspoloženju. Postoje djeca koja se češće smiju, „raspoložena“ su i ona djeca koja češće plaču i razdražljiva su. Naravno, niti jedno dijete nije uvijek u pozitivnom ili uvijek u negativnom raspoloženju, ali ova karakteristika temperamenta govori o tome kakvom će raspoloženju dijete biti sklono.

8. USMJERENOST PAŽNJE - odnosi se na to hoće li se dijete nastaviti baviti nečim, pa čak i u situacijama kada je frustrirano zbog trenutnog neuspjeha ili će pak brzo izgubiti interes i prijeći na sljedeću aktivnost. Neka djeca odustaju lako, dok se neka mogu zabavljati s jednom te istom aktivnošću satima.

9. REAKCIJA NA OMETANJE - odnosi se na to koliko dijete ometaju vanjski podražaji, hoće li prekinuti aktivnost ili će nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

Ako proučimo ove odlike temperamenta, sigurno bi se na jednoj generalnoj razini mogli složiti što je poželjnije i jednostavnije roditeljima. I zaista, s nekom djecom je puno lakše. Ako se dijete dobro adaptira na nove situacije, ako susret s frizerom/zubarom prođe u ugodnoj i opuštenoj atmesferi, ako je dijete generalno dobrog raspoloženja, ako rijetko negoduje – u tom slučaju se možemo složiti da je to za roditelje manje zahtjevno. Dijete drugačijeg temperamenta zahtjevat će puno više njihova angažmana i znanja kako se postaviti u tim situacijama.

prepoznajete-li-djetetov-temperament-i-prihvacate-li-ga
One girl excluded from other girls, Image: 131328475, License: Royalty-free, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: yes, Credit line: Profimedia, ImageSource

Moja kolegica je majka vrlo senzibilne djevojčice. Djevojčice koja je izuzetno pametna, topla, duhovita – ali i djevojčice koja na nove ljude reagira s dozom nepovjerenja, djevojčice koja se u novoj situaciji najčešće rasplače i koja ponekad ljudima koji je ne poznaju može djelovati kao dijete koje nema baš puno toga za reći. Ali, kada se ta djevojčica opusti (za što joj je potrebno vrijeme i čemu sigurno neće pridonijeti pritisak roditelja ili batine) van izađu sve prekrasne osobine koje ne bi došle do izražaja da smo je ocijenili kao „zločesto ili neprilagođeno“ dijete. Kada ona ne bi bila prepoznata kao takva kakva je, vrlo vjerojatno bi jednog dana završila kod stručnjaka kao što je moj klijent s početka priče.

Poruka koju želim poslati svim trenutnim i budućim roditeljima jest da prepoznaju temperament svog djeteta – ako niste sigurni je li riječ o temperamentu, pitajte stručnjake. Prihvatite Vaše dijete takvo kakvo jest – prihvatite da su mu nove situacije stres, pružite mu razumijevanje i podršku. Prihvatite njegove burne reakcije bez da ga okarakterizirate kao zločesto i usmjeravajte ga na to da se naše reakcije mogu kontrolirati. Prihvatite i djetetovu razdražljivost – sjetite se da nije ni njemu lako i da bi vrlo vjerojatno i samo kada bi moglo birati radije bilo generalno dobrog raspoloženja. Umjesto da ga kritizirate radije ga usmjeravajte na aktivnosti za koje vidite da mu pružaju ugodu i zadovoljstvo – sigurno ih ima.

Imajte na umu jednu stvar: ako Vi ne prihvaćate svoje dijete takvo kakvo jest i silno ga želite promijeniti, kako onda možete očekivati da će jednog dana prihvaćati sam sebe i biti zadovoljan čovjek? Ako želite da bude sretan, nemojte od njega očekivati da bude kao Vi, nemojte ga stavljati u kalupe koji bi Vama odgovarali i olakšali Vam posao roditelja.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener; www.budisvoj.eu

Foto: Profimedia