Dijete dolazi kući iz škole s neobičnim radosnim sjajem u očima. Dobilo je trojku iz matematike što baš nije najbolje, ali test je zbilja bio težak i više će se potruditi. Međutim, pohvaljen je iz hrvatskog od učitelja da uistinu ima dara za pisanje, razumijevanje teksta i primjetno je koliko uživa u književnim djelima.

Ulazi u kuću i jedva čeka pohvale prenijeti roditeljima. Oni su pomalo umorni, užurbani oko pripremanja večere i planiranja sutrašnjeg dana. Kad su ga ugledali preplavili su dječaka pitanjima: „Kako je bilo u školi. Trojka? Zašto trojka, kako trojka? Aha, pohvala, dobro, da…ali zašto trojka? Je li bila još koja ocjena?Jesi gladan? Hajde, brzo se spremi, sad će večera…Skini cipele, spremi torbu..“

Mogu li se ovakvim razgovorom roditelji povezati sa svojim djetetom na kraju dugog radnog dana kojeg su proveli odvojeni? Kako se dijete i roditelj osjećaju? Saslušani, ispunjeni, prihvaćeni, voljeni? Na koncu, dječak je dočekan s brigom, večerom, posvećena mu je pažnja, ima li razloga da bude nezadovoljan? Dragi roditelji, koliko prostora uzima „što si jeo i jesi li učio“ komunikacija u vašem odnosu s djetetom?

Značajke kvalitetne komunikacije

Komunikacija se definira kao proces razmjene poruka između najmanje dvije osobe s određenom namjerom. Kvalitetna komunikacija je već nešto drugo. Ona zahtijeva određene navike, promišljanja o sebi i drugome, razumijevanje drugoga. Prema psihoterapeutu W. Glasseru, skrbne navike koje omogućuju kvalitetno komuniciranje i stvaranje uspješnih odnosa su: podržavanje, slušanje, pregovaranje, vjerovanje, ohrabrivanje, poštovanje, a ubojite navike koje razaraju ljudske odnose su kritiziranje, okrivljavanje, žaljenje, potkupljivanje, prigovaranje, kažnjavanje, prijetnje.

Skrbne i ubojite navike samo su jedna od značajki uspješne komunikacije, a uspješna komunikacija samo je jedan od konstitutivnih elemenata pozitivnog obiteljskog ozračja kojeg još sačinjava i roditeljski odgojni stil, psihološke karakteristike roditelja, obiteljski odnosi. Ali, vodeći računa o svakom elementu stvara se cjelokupno vedro i poticajno ozračje u obitelji.

Istinska prisutnost

Znamo koliko su roditelji današnjice opterećeni, posao je zahtjevan, održavanje kuće također je izazov, a briga o osnovnim djetetovim potrebama je neizostavna, jer ipak, djeca su najvažnija.

No, što vam je istinski prioritet? Nahranjeno dijete ili voljeno i sretno dijete ili jedno i drugo? Za ovo posljednje potrebno je više od dobrog kuhanja i kupnje odjeće. Potrebno je biti prisutan. Potrebno je pokloniti svu pažnju trenutku u kojem ste s djetetom, kao da ni jedna briga ne čeka i ni jedan događaj iz prošlosti vas ne progoni. Gledati ga s povjerenjem i posvećenošću baš kao i prvog dana kad ste ga ugledali i tvrdili da vam je ono najdragocjenije u životu. Shvatiti ozbiljnost izgubljene utakmice koju opisuje, ljutnju i tugu zbog svađe s prijateljem, strah zbog nerazumijevanja gradiva. Posvećenost roditeljskom pozivu s ciljem stvaranja duboke povezanosti s djetetom.

Kad površna pitanja koja zahtijevaju jednostavne odgovore čine temelj vaše komunikacije s djetetom, djeca biraju različite obrambene mehanizme zbog dubokog osjećaja nevažnosti i nemoći da budu bitni u roditeljskim očima. Pojedinci se povlače u svoj svijet, shvaćaju da su roditelji zaposleni, tješe se da im je svejedno, neki izražavaju bijes kroz razne ispade obično vezane uz nešto drugo. A neki pronalaze druge interese i ljude s kojima se povezuju te im zaista postaje svejedno koliko ih roditelji uvažavaju.

Dragi roditelji, pokušajte idući put, nakon što ste cijeli dan užurbano jurili kroz obveze, zastati i pod cijenu propale večere, neispeglane odjeće, malo kasnijeg lijeganja, uistinu doživjeti svoje dijete. Za promjenu ga upitajte što je lijepo doživjelo baš danas, što mu je izmamilo osmijeh, a što izazvalo tugu. Koliko njemu znači trojka iz matematike i kako može i želi li biti bolji. Pitajte ga u čemu je bio dobar i koliko mu znače pohvale, s kim je proveo dan i zbog čega se raduje sutrašnjem danu. Vodeći se izrekom P. Druckera da je najvažnija stvar u komunikaciji slušanje onog što nije rečeno, važno je dobro pogledati dijete, uočiti smije li se iskreno radosno, čime je okupirano, prema čemu gaji interese, kako provodi vrijeme, krije li se nekakva briga i potištenost u njegovim očima i gestama ili je ljuto i nervozno zbog nečeg, traži potporu i smjer kretanja.

Tekst: Antonia Radeljak, pedagoginja

Foto: Profimedia