Pomozite djetetu da prebrodi gubitak

Dječje shvaćanje svijeta drukčije je od toga kako taj isti svijet vide odrasle osobe. Djeca imaju drukčije kriterije onoga što je pravedno ili dopušteno. Tek odrastanjem, s vremenom i iskustvom, djeca počinju preuzimati ili izgrađivati vlastite stavove i vrijednosti poput odraslih ljudi.

Kada govorite o umiranju dragih osoba iz svoje okoline

*Kada je dijete u dobi između tri i pet godina, ono ulazi u fazu logičnog razmišljanja. Dok gleda fotografije i vidi svoje roditelje, ono može zapitati: „A gdje sam ovdje ja?“. Vi mu tada kažete: „Ti se još nisi rodio.“ Tada dijete pita: „Znam, nisam se rodio, ali gdje sam bio?“

Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije. Ako kažete: „Nigdje“, to izaziva niz drugih pitanja, ali u sebi ima i dozu grubosti. Jedno od boljih rješenja je odgovoriti: „Bio si u mojim mislima.“ Onda mu ispričajte kako ste, prije nego što se rodilo, neprestano mislili o svojem budućem djetetu, željeli ga...

Slično je i s umrlim osobama. Dijete pita: „A gdje su oni sada?“ ako kažete: „Nigdje“, to nije točno. Oni jesu negdje, a ovisno o vjeri, kulturi, mentalitetu, običajima, o tome imamo različita mišljenja. Odgovor koji može zadovoljiti glasi: „Oni su sada u našim mislima.“ Recite to iskreno jer to doista i osjećate. Govorite u prvom licu, govorite o sebi: „Meni će uvijek biti teško što ga ne mogu vidjeti, dodirnuti, zagrliti... Ali ga zato mogu uvijek prizvati u mislima, dovoljno je da ga se sjetim. Sve dok ga se sjećam, on je uz mene.“

*Ako je netko iz vaše obitelji teško bolestan i bliži mu se kraj života, pripremite se za razgovor s djetetom prije nego što se to dogodi. Kad voljena osoba umre, nastavite taj razgovor. Na primjer: „Bio je bolestan i star. Njegov je život zbog toga bio bolan i težak. Međutim, prije nego što se razbolio, njegov je život bio bogat i lijep jer smo ga svi jako voljeli. Ne znam što se sada događa s njim, ali sam potpuno siguran da ga više ništa ne boli i da mu je u tom smislu sada lakše nego prije.“

*Kad netko iznenada premine, to je za nas veliki šok. Što veći šok doživimo, manje kontroliramo emocije. Što ih manje kontroliramo, manje smo sposobni misliti na druge pa i na svoju djecu. Djeci je mnogo teže ako ih pustimo da sama pokušavaju shvatiti što se dogodilo.

*Prvo i osnovno: pustite dijete da se isplače. Zaboravite na ono „To dječaci ne rade, nije lijepo plakati na javnom mjestu, plaču samo kukavice i slabići...“

Nemojte govoriti ni ovako: „Ne bi mu se svidjelo to što plačeš...“ Izražavanje emocija za djecu je vrlo važno. A zašto neka djeca ne plaču? Možda nisu svjesna toga što se dogodilo, ne razumiju pojam smrti, možda ne osjećaju tugu i ne znaju se izraziti, možda misle da bi vas time još više povrijedila ili nisu svjesna smrti u trenutku kad je gubitak najsvježiji te će ih žalost sustići kasnije, kada postanu svjesna gubitka...

*Predložite djetetu da piše dnevnik ili da napiše pismo. Neka u njemu kaže sve što misli i osjeća prema umrloj osobi. Predložite mu razne mogućnosti ali dopustite da dijete samo izabere što će i kako reći. Ne inzistirajte da pismo pročitate. Prihvatite ako vam dijete ponudi da ga pročitate, ali to nije pismo upućeno vama. To je pismo način da dijete zaključi svoj odnos s onim kojeg više nema. Djetetu nije važno da pismo pošalje. Svjesno je toga kako nije moguće da umrla osoba pročita napisano i da mu to ne možete obećati i ispuniti. Ali smirujuće je napisati ono što se nije stiglo nekome reći ili mu naknadno povjeriti neku svoju tajnu i nešto nacrtati...

*Nemojte se truditi da dijete što prije zaboravi gubitak voljene osobe. Nemojte ga okruživati drugom djecom dok to samo ne poželi i nemojte se pretvarati da se ništa nije dogodilo. Dogodilo se. Dijete je izgubilo nekoga tko mu je bio drag. Dijete osjeća gubitak, ali je i zbunjeno. Treba mu vremena da proživi to iskustvo i da se navikne na nečiju odsutnost.

Odlomak iz knjige Jelene Janičić-Holcer: „Uspješan roditelj, uspješno dijete“

Foto: Profimedia