Postoje brojne studije o fizičkom i psihičkom zlostavljanju djeteta, koje se odnosi na kontinuirane i planirane uvrede, ponižavanje, ogovaranje, udarce, itd. Za razliku od ovih dugo istraživanih oblika nasilja, renomirani pedagog Jesper Juul ističe posebni oblik nasilja – „kritiziranje“. Smatra da roditelji u Hrvatskoj do druge godine života djecu stavljaju na pijedestal i obasipaju ih komplimentima, a od druge godine ih naglo i beskompromisno počinju kritizirati i psihički “lomiti” za sve u čemu nisu dobra ili ne odgovaraju njihovim očekivanjima.

Kritiziranjem djecu se navodi na dobro i ispravno ponašanje, što je odraz kulture u kojoj živimo, gdje dobro ponašanje često definiramo prigovaranjem umjesto preuzimanjem vlastite odgovornosti i razvijanjem drukčijih i pozitivnih obrazaca ponašanja.

Kritike možemo definirati kao ubojite navike u ponašanju, prema definiciji realitetnog psihoterapeuta W. Glassera. One mogu biti dio verbalnog zlostavljanja, a nekad su samo dio naučenog obrasca ponašanja koji osoba još nije osvijestila i ne zna postupati drukčije.

Ne činiš to kako treba, pusti mene! Nisi dobra u tome, bavi se nečim drugim. Dobro si to naučila, ali ne znaš se dobro izraziti. Zašto si to učinila, ugledaj se na brata! Učio bi on malo više, samo da nije tako lijen. Može on to, ali neće, ništa mu se ne da.

Jeste li se nekad uhvatili da izgovarate ovakve ili slične rečenice svojoj djeci? Djeca i mladi najosjetljivija su skupina našeg društva. Potrebno im je puno razgovora, razumijevanja, potpore i razumne pohvale da bi se razvili u cjelovita bića zdravog psihofizičkog stanja. Pod razumnom pohvalom ne podrazumijeva se olako davanje komplimenata, već promišljena pohvala u odnosu na cjelokupni rad ili postupke djeteta, u svrhu daljnjeg napretka i snažnije razvijenog osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja.

Unatoč tome što većina roditelja razumije važnost navedenog, mnogi se ne mogu suspregnuti od svakodnevnih kritika sličnih onima s početka teksta. Kritike su često upućene svakodnevno, nepromišljeno i više govore o osjećaju dubokog životnog nezadovoljstva samog roditelja nego o postupcima djeteta.

Što kritiziranjem poručujemo djetetu?

Roditelji uglavnom žele najbolje za svoju djecu i ponekad kritike upućuju u svrhu djetetova razvoja, ali dijete ih ne doživljava na takav način. Kritike omalovažavaju dijete, snižavaju njegovo samopoštovanje i emocionalno ga iscrpljuju.

Postoje alternative kritiziranju. Važno je da roditelj, u trenutku ljutnje ili razočaranja, zastane i razmisli što ga tišti u djetetovu ponašanju te da pritom bira riječi kojima će to izraziti.

Djeca će bolje doživjeti izjave: Vidim da si se potrudio, mislim da još možeš poraditi na tome. Ne dobivaš dobre ocjene, razmislit ćemo što ti otežava učenje. Smatram da ne radiš dovoljno, ali znam da možeš bolje i više, ja ću ti pomoći...

Obitelj nije jedino mjesto gdje se dijete susreće s kritikama. Škole su često najveće izvorište kritika zbog nepoznavanja boljeg načina komunikacije s djetetom.

Učitelji kao i roditelji prigovorima nastoje dijete usmjeriti na proces učenja i ponašanje koje oni smatraju ispravnim. Pohvalom razvijaju osjećaj moći, važnosti i ostvarenja, dok kritikom razvijaju negativno mišljenje djeteta. S vremenom, dijete uistinu razmišlja o sebi kao o neuspješnoj i lijenoj osobi.

Učitelji govore: Nedorastao si ovom zadatku, neka ga netko drugi obavi. Nisi dovoljno učio. Sve bi bilo lakše kad ne bi bio toliko lijen i nezainteresiran. Pogledaj učenika do sebe, zar se on tako ponaša? Tvoj brat je bio mnogo bolji u školi...

Učenik misli: U ničemu nisam dobar, bolje da se prestanem truditi. Ništa mi ne ide, zašto uopće gubim vrijeme na ovo? Bolje da se idem igrati. Drugi ovo bolje znaju, bolje da se ne javljam.

Iako učitelji i roditelji ponekad kritiziraju djecu vodeći se pozitivnim mislima kao što su djetetovo usmjeravanje u pravcu truda, zalaganja i dobivanja boljih ocjena, pristup je pogrešan a cilj neostvaren.

Jesper Juul zaključuje da kritiziranje nije odgojna strategija jer degradira djecu i ne nudi protumodel ponašanja te rezultira dječjim osvećivanjem roditeljima ili učiteljima nakon što postanu samostalna. Vodimo li se izrekom Maksima Gorkog da su djeca naši sutrašnji suci, sve kritike utkane u dječji mentalni sklop roditeljima će se vratiti poput bumeranga.

Želimo li da naše dijete odraste u odgovornog, snažnog, zdravog i marljivog pojedinca, birat ćemo postupke i riječi. Želimo li dijete pokoriti, kritizirat ćemo ga. I definitivno ćemo uspjeti u tome.

Antonia Radeljak, mag.paed.

Tekst preuzet s www.vodiczaroditelje.com.hr

Foto: Profimedia