"Bio jedan upitnik. Bio je drag, i kao svi upitnici, zračio oštroumnošću. Posljednjih je dana hodao uokolo rastresen, potišten, razočaran i pun tjeskobe. Svi su ga izbjegavali. Družili su se radije s njegovim krivim neprijateljem, uskličnikom. Vikali su: Naprijed. Stani. Kreći. Makni se.

Uskličnik je ohol, a danas oholi vladaju svijetom.

Na ulici gdje se upitnik nekada ponosno pojavljivao nitko više nije pitao: Kako si? Umjesto toga vikalo se: Halo! Zdravo! Nitko više nije zaustavljao auto, otvarao prozor i pitao: Molim vas, mogu li ovom cestom do stadiona? Ljudi se danas u automobilima služe uređajima za navođenje koji daju podrobne upute: Za deset metara skrenite desno! Umoran od tumaranja, svratio je u neku obitelj. Djeca su oduvijek voljela upitnike.

No i tamo je našao mladića koji je s ocem cijeli dan razgovarao pod uskličnicima:

Ti mene ne slušaš!

Nije me briga što misliš, ovdje ja zapovijedam!

Svega mi je dosta, odlazim!

Otac je na kraju ostao iscrpljen i tužan, a sin potišten i ljutit. Obojica su jako trpjela jer nema ništa gore kad su ljudi fizički tako blizu, a duhovno tako daleko. Upitnik se smjestio ispod lustera očekujući priliku da stupi u akciju.

Ogorčen i stisnutih šaka, otac je bio spreman na tuču, ali iz njegovih usta je krenula rečenica: Što ti misliš? To je i njega začudilo.

Sin je iznenađen šutio. Stvarno ti je stalo do mog mišljenja?

Otac kimnu glavom, počeli su razgovarati.

Na kraju su gotovo istovremeno rekli: Još uvijek me voliš?

Upitnik je presretan poskakivao ispod lustera." (B. Ferrero)

Koliko često u našim odnosima, posebno obiteljskim, zauzimamo poziciju uskličnika?

Ne doživljavaš me kad ti pričam! Misliš samo na sebe, zanemaruješ me! Uopće ne misliš na nas!

Ovo si krivo napravio! Nikad ne učiš, stalno si na internetu! Nisi poput sestre! Nikad me ne slušaš!

Iako imamo stvarne razloge za nezadovoljstvo, želimo poboljšati neki odnos, korištenje kritika i uvreda nam češće odnemogne nego pomogne. Osobe kojoj upućujemo oštre usklične rečenice također imaju neke nezadovoljene potrebe zbog kojih se tako ponašaju, ali nakon izrečenih kritika češće se povlače u sebe ili reagiraju agresivno i uzvraćaju napad, umjesto spremnosti na iskren razgovor.

Vjerojatno se svi možemo sjetiti nekog razgovora nakon kojeg nam je ostala gorčina, zbunjenost, ljutnja. Jesmo li dali sve od sebe da razgovor krene drugim tokom ili smo izbacili paljbu kritika kao produkt nagomilanog nezadovoljstva ili trenutnog neraspoloženja? Odnos baziran na takvoj komunikaciji, očekivano rezultira duhovnim udaljavanjem dviju osoba, iako su fizički jako blizu.

Npr. ako u odnosima s djecom rabimo ovakav stil razgovora, ne dajemo priliku ni sebi ni djetetu da se jedno drugom približimo i otkrijemo što ga tišti ili ljuti. Ako se dijete uistinu ponaša neodgovorno i neposlušno, uskličnike pokušajmo zamijeniti upitnicima:

Mogu li ti pomoći s tvojim problemom? Je li te nešto uznemirilo zadnje vrijeme? Primaš li dovoljno podrške u obitelji? Bojiš li se neuspjeha, trebaš li pomoć oko škole?...

Možemo pokušati sami sebi postaviti niz upitnika: što ja činim da bi mojim ukućanima bilo bolje? Je li neka moja potreba nezadovoljena i jesam li im to pokušao reći? Makar sat vremena tjedno svi bi se trebali pokušati osamiti i vidjeti funkcionira li sve kako treba, muče li nas negativni nagomilani osjećaji, jesmo li ostvarili planirano i uzimamo li dovoljno vremena za psihofizički odmor. Sat vremena da se sastanemo sa sobom i usuglasimo obveze, rokove, osjećaje... ojačamo osobne snage umjesto rješavanja problema u konstantnoj žurbi.

Dajući prostora upitniku da se pojavi u komunikaciji njegujemo pravo na slobodu i odgovornost u svom domu, povećavamo vjerojatnost jasnog i mirnog komuniciranja s partnerom i djecom umjesto niza svađalačkih izjava, dajemo vrijeme i sebi i drugima da se izraze. Šaljemo poruku bližnjima da nas iskreno zanima kako se osjećaju, da imamo vremena za njih.

Djeca su posebno sklona nizu upitnika, oni još imaju vremena za promatranje, znatiželju, kreativnost, postavljanje pitanja i polagano traženje odgovora. Naša odgovornost kao starijih je da nađemo vrijeme za njihova pitanja, potičemo učenje, samostalnost, želju za novim spoznajama. To će im pomoći razviti sustav pozitivnih otpornih vještina za krizna razdoblja kao što su problemi u školi, pubertet, ocjene, konflikti s drugima, donošenje većih odluka.

Tekst: Antonia Radeljak, pedagoginja Foto: Profimedia