Pamela Druckerman (www.pameladruckerman.com), inače Amerikanka udana za Britanca, živjela je u Francuskoj, i pored fantastične prirode, kulture i hrane, nju je najviše fascinirao način odgoja malih Francuza. Impresionirana drastičnim razlikama odgoja američke i francuske djece, napisala je knjigu "Podizanje bebe: jedna američka majka otkriva mudrost francuskog roditeljstva" (Bringing up bébé: One American Mother Discovers the Wisdom of French Parenting).

"Kada je moja kći imala 18 mjeseci, muž i ja smo odlučili odvesti je na mali ljetni odmor. Odabrali smo primorski gradić koji se nalazi nekoliko sati vlakom od Pariza, gdje smo živjeli u tom trenutku (ja sam Amerikanka, a on Britanac), i rezervirali smo hotelsku sobu s krevetićem. „Mrvica“ (Bean), kako je zovemo, bila je u tom trenutku naše jedino dijete, i zato nas shvatite što smo mislili: „Koliko teško to može biti?“

Imali smo doručak u hotelu, ali smo morali ručati i večeratti u malom restoranu kod stare luke. Ubrzo smo otkrili da dva obroka s bebom u restoranu zaslužuju zasebni krug pakla.

Mrvica bi se nakratko zainteresirala za hranu, ali u roku od nekoliko minuta počela bi prosipati sol iz soljenke i trgati vrećice šećera. Potom je tražila da je izvučemo iz hranilice za bebe kako bi mogla istraživati po restoranu i krenuti prema dokovima.

Naša strategija je bila da brzo završimo obrok. Naručivali smo dok smo sjedali za stol, potom smo molili konobara da otrči po malo kruha i donese nam predjelo i glavno jelo u isto vrijeme. Dok je moj muž jeo par zalogaja ribe, ja sam pazila da konobar slučajno ne zgazi Mrvicu, ili da ona ne završi u moru. Onda smo mijenjali uloge. Ostavljali smo ogromne napojnice isprike kako bismo se iskupili za gomilu potrganih ubrusa i razbacanih lignji oko našeg stola.

Nakon još nekoliko mučnih posjeta restoranu, počela sam primijećivati da francuske obitelji ne izgledaju kao da s nama dijele agoniju ručka. Začudo, izgledale su kao da su na odmoru. Francuske bebe su zadovoljno sjedile u svojim stolicama, čekajući hranu, ili su jele ribu, pa čak i povrće. Nije bilo ni vrištanja ni cmizdrenja. I nije bilo otpada oko njihovih stolova.

Iako sam do tada već nekoliko godina živjela u Francuskoj, ovo nisam mogla objasniti. I čim sam počela razmišljam o francuskom roditeljstvu, shvatila sam da nije samo vrijeme obroka drugačije. Iznenada sam imala mnogo pitanja. Zašto, na primjer, tijekom stotina sati koje sam provela na igralištima u Francuskoj, nikada nisam vidjela dijete (osim mog) koje je imalo ispade bijesa? Zašto moji francuski prijatelji nisu nikada morali prekidati telefonski razgovor zato što je njihovo dijete nešto uništavalo? Zašto njihove dnevne sobe nisu bile okupirane šatorima i kuhinjama-igračkama, kao što su bile naše?

Uskoro mi je postalo jasno da su, tiho i sinkronizirano, francuski roditelji postizali ciljeve koji su stvorili potpuno drugačiju atmosferu obiteljskog života. Kada su američke obitelji posjećivale naš dom, roditelji su obično provodili veći dio posjete u ulozi suca rješavajući dječje svađe, pomažući svojim bebama da trče po kuhinji, ili sjedeći na podu da bi pravili sela od „Lego“ kocaka. Kada su francuski prijatelji dolazili u posetu, nasuprot tome, odrasli su pili kavu, a djeca su se sretno igrala sama.

Što je to tako drugačije kod Francuza?

Do kraja našeg upropaštenog odmora odlučila sam saznati što su to francuski roditelji činili drugačije. Zašto francuska djeca nisu bacala hranu? I zašto njihovi roditelji nisu vikali? Da li bih ja mogla promijeniti moj mentalni sklop i dobiti iste rezultate s mojim potomcima?

Vođena dijelom majčinskim očajem, provela sam posljednjih nekoliko godina istražujući francusko roditeljstvo. I sad, kad Mrvica ima šest godina, a blizanci po tri, mogu vam reći sljedeće: Francuzi nisu savršeni, ali imaju neke tajne roditeljstva koje stvarno funkcioniraju.

Prvo sam shvatila da sam na tragu nečeg kada sam otkrila studiju iz 2009. koju je vodio ekonomist s Princetona, a gdje se upoređuju iskustva u odgoju djece majki koje žive u sličnim uvjetima u Columbusu u Ohiou, i u Rennesu u Francuskoj. Istraživači su otkrili da su američke mame dva puta više smatrale rad sa svojom djecom neugodnim. U drugoj studiji istog ekonomista, zaposlene mame u Teksasu su rekle da su čak i kućni poslovi ugodniji nego briga o djeci.

Naravno, Francuzi imaju razne vrste javnih službi koje pomažu da roditeljstvo bude primamljivije i manje stresno. Roditelji ne moraju plaćati vrtiće, brinuti o zdravstvenom osiguranju ili štedjeti za fakultet. Mnogi samo time što imaju djecu dobijaju mjesečnu novčanu pomoć koja sjeda izravno na njihove bankovne račune.

Ali ove javne službe ne objašnjavaju sve ove razlike. Francuzi, kako sam saznala, izgleda da imaju potpuno drugačiji pristup odgajanju djece. Kada sam pitala francuske roditelje kako discipliniraju svoju djecu, trebalo im je malo duže samo da shvate na šta sam mislila. „Aha, misliš, kako ih odgajamo?“ pitali su. „Disciplina“ je, kako sam uskoro shvatila, uzak i rijetko korišten pojam koji se tiče kažnjavanja. S druge strane, „odgoj“ (koje nema veze sa školom) je nešto što prihvaćaju kao stalni zadatak.

Jedan od ključeva ovog obrazovanja je jednostavan čin učenja kako da se čeka. To je razlog zašto većina francuskih beba koje sam upoznala spavaju cijelu noć u komadu, još od drugog ili trećeg mjeseca. Njihovi roditelji ih ne uzimaju istog trenutka kada počnu plakati, dopuštajući bebama da nauče kako da ponovo utonu u san. To je također razlog zašto francuske bebe sjede zadovoljno u restoranu. Umjesto da grickaju nešto po cijeli dan kao američka deca, one uglavnom moraju čekati do obroka da bi jele. (Francuska djeca dosljedno imaju tri obroka na dan i jednu užinu oko 4 popodne.).

To je vještina koju francuske majke izričito pokušavaju gajiti kod svoje djece, više nego što to čine američke majke. Tijekom istraživanja na temu roditeljskih uvjerenja, izvođenog 2004. godine među fakultetski obrazovanim majkama u SAD i Francuskoj, američke mame su rekle da je ohrabrivanje djeteta da se igra samo od srednje važnosti. Ali francuske mame su rekle da je to veoma važno.

Odgađanje zadovoljstva

Kasnije sam poslala e-mail Walter Mischelu, vodećem svjetskom stručnjaku o tome kako djeca uče odgoditi zadovoljstvo. Kako se ispostavilo, g. Mischel, osamdesetogodišnjak i profesor psihologije na Univerzitetu Columbia, bio je u Parizu i boravio u stanu svoje dugogodišnje djevojke. Složio se da se nađemo na kavi.

G. Mischel je najpoznatiji po tome što je osmislio tzv. „slatkiš test“ (Marshmallow test) kasnih 60-ih kada je bio na Stanfordu. Tijekom testa istraživač uvodi četvorogodišnjaka ili petogodišnjaka u sobu gde se na stolu nalazi slatkiš od bijelog sljeza. Istraživač kaže djetetu da će izaći iz sobe na kratko, i ako ne pojede slatkiš dok se on ne vrati, bit će nagrađen s još dva slatkiša. Ako pojede slatkiš, dobiće samo taj jedan.

Većina djece bi čekala samo oko 30 sekundi. Samo jedno od 3 djeteta bi uspjelo odoljeti punih 15 minuta, koliko je istraživač bio odsutan. Kako je istraživač saznao, trik je u tome da su dobri odgađatelji znali sebi skrenuti pažnju. Kasnije, tijekom 80-ih, g. Mischel i njegove kolege su saznali da su dobri “odgađatelji” bolji u koncentraciji i rezoniranju, i nemaju običaj „pucati pod stresom“, kako tvrdi njihov izveštaj.

Je li moguće da učenje djece kako da odgode zadovoljstvo – kao što i čine francuski roditelji srednje klase – djecu zapravo čini smirenijom i otpornijom? Može li to donekle objasniti i zašto američka djeca srednje klase, koja su općenito više naviknuta da dobiju odmah ono što žele, tako često pucaju pod stresom?

G. Mischel, porijeklom iz Beča, nije do sada izvodio svoj „Slatkiš test“ na francuskoj djeci. Ali, kao dugogodišnji promatrač Francuske, rekao je da ga je iznenadila razlika između francuske i američke djece. U SAD, rekao je, „svakako da je dojam koji čovjek stekne taj da je samokontrola postala sve teža za djecu.“

Naravno da američki roditelji žele da njihova djeca budu strpljiva. Mi potičemo našu djecu da dijele, da čekaju svoj red, da postavljaju stol i vježbaju klavir. Ali strpljenje nije vještina koju vježbamo tako marljivo, kao što to rade francuski roditelji. Mi imamo običaj da na sposobnost djece da čekaju gledamo kao na stvar temperamenta. Po našem mišljenju, roditeljima se ili posreći i dobiju dijete koje dobro izlazi na kraj sa čekanjem, ili im se ne posreći.

Francuskim roditeljima i odgojiteljima je teško povjerovati da smo tako nezainteresirani baviti se ovom bitnom sposobnošću. Kada sam ovu temu spomenula na svečanoj večeri u Parizu, moj francuski domaćin se upustio u priču o godini kada je živio u Južnoj Kaliforniji.

On i njegova žena su se sprijateljili s američkim parom i odlučili provesti vikend s njima u Santa Barbari. To je bio prvi put da su se međusobno upoznali s djecom, koja su bila uzrasta od 7 do 15 godina. Godinama kasnije, i dalje se sjećaju koliko često su američka djeca prekidala odrasle usred rečenice. I nije bilo obroka u određeno vrijeme; američka djeca su jednostavno odlazila do frižidera i uzimala hranu kada god bi htjela. Francuskom paru se činilo kao da američka djeca vode glavnu riječ.

„Ono što nas je iznenadilo i što nam je smetalo, je to što roditelji nikada nisu rekli ne“, rekao je muž. „Djeca su radila n’importe quoi“, dodala je njegova žena.

Poslije nekog vremena sam shvatila da većina francuskih opisa američke djece sadrži ovu frazu „n’importe quoi“, koja znači „bilo što“, ili „što god žele“. To sugerira da američka djeca nemaju čvrsta ograničenja, da njihovim roditeljima nedostaje autoritet, i da bilo šta može proći. To je antiteza francuskog ideala cadre, ili okvira, o kome francuski roditelji često pričaju. “Cadre” znači da djeca imaju vrlo čista ograničenja za određene stvari – to je okvir – i da roditelji to striktno i provode. Ali unutar cadre, francuski roditelji povjeravaju svojoj djeci poprilično mnogo slobode i autonomije.

Provođenje autoriteta

Autoritet je jedna od najimpresivnijih karakteristika francuskog roditeljstva, a možda i najteža za svladati. Mnogi francuski roditelji koje sam upoznala imaju lagan, smiren autoritet prema svojoj djeci, onakav na kakvom mogu samo zavidjeti. Njihova ih djeca zaista i slušaju. Francuska djeca se ne gube iz vidika konstantno, ne svađaju se s roditeljima i ne ulaze u duge pregovore.

Jedne nedjelje, ujutro u parku, moja susjeda Frederique bila je svedok kako pokušavam svladati mog sina Lea, koji je tada imao dvije godine. Leo je sve radio brzo, pa sam i ja bila u stalnom pokretu kada sam išla u park s njim. Činilo se da na vrata oko predjela za igru gleda čisto kao na poziv za izlazak.

Frederique je malo prije toga usvojila prelijepu crvenokosu trogodišnjakinju iz ruskog sirotišta. U vrijeme našeg izlaska, ona je bila majka čitava tri mjeseca. Ipak, samo time što je Francuskinja, već je imala potpuno drugačiji pogled na autoritet od mene – što je “possible”, a što “pas possible”.

Frederique i ja smo sjedile na rubu pješčanika i pokušavale pričati. Ali Leo je stalno istrčavao kroz vrata, izvan pješčanika. Svaki put bih ustala da ga jurim, grdim ga i odvučem nazad, dok je on vrištao. U početku je Frederique u tišini gledala ovaj mali ritual. Onda je, bez imalo okolišanja rekla da ako ja stalno trčim za Leom, mi nećemo moći uživati u malom zadovoljstvu da nekoliko minuta zajedno sjedimo i popričamo.

„To je točno“, rekla sam. „Ali što da radim?“ Frederique je rekla da trebam imati čvršći stav prema Leu. Po mom mišljenju, provoditi popodne jureći za Leom je bilo neizbježno. Po njenom mišljenju, to je bilo “pas possible”.

Istakla sam da sam grdila Lea posljednjih 20 minuta. Frederique se nasmijala. Rekla je da moram moje „ne“ učiniti jačim, i da stvarno vjerujem u to. Sljedeći put kada je Leo pokušao da otrči kroz vrata, ja sam rekla „ne“, oštrije nego obično. On je ipak izašao. Stigla sam ga i odvukla nazad. „Vidiš?“ Rekla sam. „To nije moguće.“

Frederique se ponovo nasmijala i rekla mi da ne vičem, već da govorim ubedljivije. Bila sam uplašena da ću ga prestrašiti. „Ne brini“, rekla je Frederique, potičući me.

Leo nije poslušao ni sljedećeg puta. Ali sam postupno počela osjećati kako moje „ne“ postaje sve uvjerljivije. Izgovaranje nije bilo glasnije, već sigurnije. Do četvrtog puta, dok napokon nisam pucala od samopouzdanja, Leo je prišao vratima, ali začudo, nije ih otvorio. Osvrnuo se i pogledao me nesigurno. Izbečila sam oči i pokušala izgledati ljutito.

Nakon desetak minuta, Leo je potpuno prestao pokušavati izaći. Izgledao je kao da je zaboravio vrata i jednostavno se igrao u pijesku s drugom djecom. Uskoro smo Frederik i ja ćaskale, ispruženih nogu ispred nas. Bila sam šokirana time što je Leo mene odjednom video kao autoritet.

„Vidiš“, rekla je Frederique, ne likujući. „U pitanju je ton tvog glasa.“ Istakla je da Leo nije izgledao traumatizirano. Na trenutak – i vjerojatno prvi put ikada – on je u stvari i izgledao kao francusko dijete."

Prevela: Ivana Marinković

Prilagodba: roditelji.hr

Izvor:www. nspm.rs