Mi smo roditelji dobri u puno toga, ali u zadnje vrijeme nismo osobito dobri u predstavljanju svog roditeljskog zanimanja. Počinjemo s najboljim namjerama, gradeći hramove našoj još nerođenoj djeci, u besprijekornim sobicama s dizajniranim namještajem pastelnih boja. I prije nego djeca napune godinu dana, mi smo već dokumentirali svaki njihov osmijeh i bljuckanje, i pokazali ga svijetu.

Imamo gorljivu želju odgojiti talent, genija. Čim dijete izgovori svoju prvu, magičnu riječ, mi smo mu već isplanirali idućih 20 godina života, i ispunili ih satovima glazbe, plesa, umjetnosti, sporta. Pokušavamo ispuniti njihov život do maksimuma, kao što se puni torba za trening, s baletankama na vrhu. No izvrsna djeca “nastaju” po puno višoj cijeni. Brendirali smo roditeljstvo na potpuno pogrešan način. Je li onda čudno što sve više parova odustaje od ideje da imaju dijete?

Prvo, zamislite da postoji sticker koja označava šok kada se samo pomisli na odgoj djece. Prema istraživanju magazina Time, trošak podizanja djeteta rođenog 2011. godine pa sve do njegove osamnaeste, je 234.900 $. Čak i uz prihode oba roditelja ovaj podatak je zapanjujuć. Čini se kao da postoji samo jedan način da se odgoji dijete, i to je put popločen zlatom.

Čak štoviše, postoji to ludilo koje definira današnju obitelj. Život se kreće ogromnom brzinom. Roditeljima se čini da su pokretnoj traci.

Postavljaju trenutke uživanja na socijalne mreže. Sretni što smo u parku, sretni što jedemo sladoled, sretni, sretni, sretni i samo idemo dalje. A iza kamere, većina nas je kao zombi, saplićemo se cjedeći sokove, praveći grickalice, dok pokušavamo održavati raspored koji smo napravili za svoju obitelj.

Primijetit ćete možda, da prije 10 godina, kada biste pitali roditelje kako su, rekli bi “dobro”, dok ono što se danas uglavnom čuje je: “jako smo zauzeti”. Ranije, ljeti, toliko bi nam nekada bilo dosadno, da je dijete imalo vremena prebrojiti vlasi trave ili broj uboda komaraca na svojim nogama.

To nije u potpunosti greška roditelja. Svi mi osjećamo veliki pritisak društva, da našu djecu pretvorimo u neke velike zvijezde, senzacije na youtube-u, novog Marka Zuckerberga… Konstantno smo izloženi pritisku marketinga, od luksuznih jaslica, do svih ostalih stvari kako naša djeca odrastaju. Čak nas i škole pritiskaju, to su sada zajednice, akademski klubovi, koledži, sa čime se počinje do dvanaeste godine.

Nedavno, ostala sam zapanjena čovjekom koji mi je pokušavao prodati upis u svoj lokalni klub za dijete:

- Na koliko sportova ide vaše dijete? - pitao me je pokazujući na mog devetogodišnjeg sina.

Tek je počeo trenirati košarku - počela sam mu objašnjavati.

- Moj ide na 4 sporta. Ako želite da mu se mišići razvijaju kako treba, mora trenirati minimum 4 sporta godišnje.

Ostala sam bez teksta. 4 sporta mogu biti realna opcija ako imate jedno dijete, i živite takav život da to dijete vodite s jednog treninga na drugi, i samo pratite razvijaju li mu se mišići kako treba. Ali ja imam četvero djece, što je onda 16 sportova godišnje, uz satove satove u glazbenoj školi i crkvene manifestacije. A da, i ono što se zove škola.

Svi mi čitamo razne studije i knjige. Znamo šta je dobro za našu djecu, a to svakako nije ovo. Kako navodi Bruce Feiler, u knjizi Tajne sreće obitelji, u nedavnoj studiji Elen Galinski, pitali su djecu što je ono što najviše žele od svojih roditelja. Znate što? To nije bilo kvalitetnije provedeno vrijeme. Željeli su roditelje koji su manje umorni i pod manjim stresom. Ali svi smo mi u tom istom problemu, na brzom vlaku gdje nitko neće prvi povući kočnicu.

U SAD-u i Europi, stopa nataliteta opada nevjerovatnom brzinom. Kada čitamo o roditeljima koji su svjesno donijeli odluku da nemaju djecu, mi se uvrijedimo. Pitamo se naglas zašto svi ne žele da se popnu na ovaj vlak koji ide nevjerojatnom brzinom i vodi u propast.

Obiteljski se život promijenio. Nekada davno, na djecu se gledalo kao na fizičko sredstvo. Ona su pomagala oko poslova na farmi, ona su preuzimala obiteljski posao. Ona su brinula o svojim bolesnim roditeljima. Tada, djeca nisu imala nikakve priručnike i sretan je bio onaj koji je imao dom pun djece. Danas, djeca su poslala emocionalna sredstva. Nešto o čemu se piše. Mi nosimo dostignuća svoje djece, kao neke značke. Ali te značke imaju dosta posljedica. Obitelj se smanjuju, potištene financijskim i materijalnim očekivanjima.

Prije nekoliko godina, kada sam šetala po parkingu megamarketa, čula sam neko pištanje iz košare od kolica. Dječak je sjedio u košari i oduševljeno zviždao, dok je njegov otac bio pozadi, gurao ga, i maksimalnom se brzinom kretao između automobila. Zastala sam na trenutak i gledala ih kako nestaju niz ulicu, uz zalazak sunca. Osjećala sam se kao da sam bio svjedok nekog neponovljivog događaja između oca i sina. Nije bilo nikoga tko bi to postavio na Instagram. To nije zahtijevalo šestotjednu obuku koja završava sjajnom uniformom. To je bio slobodan trenutak uživanja, neka intimna veza.

To je slika koju mi trebamo poslati svijetu. Roditeljstvo je jedinstveno iskustvo. Da možete nemoćnu bebu usmjeriti na pravi put kroz nadolazeća razdoblja životia i pripremiti je na sve udarce u životu. Ovaj zadatak se ne uzima olako. Naravno da nije sve lako i zabavno, ali ne mora biti ni skupo ni pomahnitalo. To ne mora uključivati put u Disneyland za cijelu obitelj. Neke od najsretnijih obitelji koje znam podigle su svoju djecu na kockama za dolar, genijalnosti i domaćoj rajčici.

To je roditeljstvo koje trebamo promovirati. Trebamo prerasti svu tu fensi odjeću, naslovnice časopisa i dizajniranu Barby modu. Treba nam nenakićeno djetinjstvo. Zato se moramo pozabaviti roditeljskim poslom. Ono je na prvom mjestu. I svakako je to mnogo vrijednije od nekog stickera ili trofeja.

Napisala: Tiffany Gee Lewis, www.theguardian.com

Foto: Profimedia