AD(H)D je skraćenica engleskog naziva za deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, u javnosti poznat kao hiperaktivnost – iako je upravo taj element 'izborni'. Kod nas se dijagnoza uglavnom postavlja nakon što djetetovo ponašanje procijene roditelji, učitelji i stručnjaci, što često dovodi do toga da se pod istu kapu stavljaju sva djeca koja su malo nemirnija ili se teže koncentriraju.

Prema nekim teorijama, AD(H)D je deficit pažnje karakteriziran skupom urođenih osobina koje odražavaju djetetov temperament. Kod te djece postoje izvjesne neurofiziološke različitosti koje utječu na to da ona procesuiraju informacije na drukčiji način, uče i ponašaju se drukčije. Za razliku od njih, neka djeca razvijaju situacijski AD(H)D: njihovo je ponašanje slično ponašanju djece s urođenim AD(H)D-om, ali nije uvjetovano neurobiološkom podlogom nego situacijskim faktorima i problemima u odnosima dijete-vrtić/škola, dijete-roditelji i dijete-okolina.

Treća grupa djece kojoj je nerijetko dijagnosticiran AD(H)D zapravo su samo bistra, energična, kreativna djeca koja se ponašaju drukčije i uče drukčije, iscrpljuju roditelje i uznemiruju nastavnike svojom netipičnošću. Nema svako naporno dijete AD(H)D. Djeca jednostavno mogu biti neobična, nekonvencionalna, iznimna, drukčija.

Glavne odlike djece s AD(H)D-om:

1.SMETNJE USMJERAVANJA I DULJEG ZADRŽAVANJA PAŽNJE: djeca s AD(H)D-om teško mogu sama održati pažnju duže od 5-10 minuta. Ona se isključuju pa opet uključuju svakih nekoliko sekundi. Ne mogu umjereno usmjeravati pažnju, nego se njihova pažnja nalazi na ekstremima. Ili imaju izrazito lošu koncentraciju kada su u pitanju svakodnevne aktivnosti i ono što im nije zanimljivo te budu odsutna u mislima ili imaju ekstremni fokus pažnje ali samo u situacijama koje su za njih nove i zanimljive. Taj hiperfokus veoma je dragocjen i omogućuje im dublje uvide i kreativnost. Koji će ekstrem djeca razviti i na koji način funkcionirati zapravo ovisi o nama. Ključno je da djecu zainteresiramo, odnosno prenosimo im sadržaje na njima zanimljiv i poticajan način.

2. RASTRESENOST, LUTAJUćI UM: Djeca s AD(H)D-om započinju velik broj aktivnosti, ali ne dovrše nijednu. Djeluju neusredotočeno i odsutno. Koncentraciju na neki zadatak ometaju im i vanjski i unutrašnji poticaji (osim kada su u stanju hiperfokusa). Čak i kada se uspije spriječiti utjecaj vanjskih čimbenika, to ne pomaže mnogo jer na scenu stupaju unutrašnji: bujica ideja, sjećanja, misli koje lutaju, sanjarenje – sve i svašta, samo ne ono što je povezano sa zadatkom koji im nije zanimljiv (čitanje, učenje). Možda se čini beznadnim na prvi pogled, ali upravo se u toj sposobnosti kriju mašta i kreativnost, širok pogled na svijet i zadatak, bezgraničnost misli, gledanje iz drukčije perspektive, čime nailaze na kreativna i nesvakidašnja rješenja. 3. IMPULZIVNOST: Djeca s AD(H)D-om reagiraju prije nego što promisle i to je čest izvor njihovih poteškoća u socijalnim odnosima. Vođ ena su sadašnjim trenutkom, ne razmišljaju o posljedicama ponašanja. Važno im je samo osloboditi se trenutačne tenzije, a budućnost im nije ni na kraj pameti. Ona se, nakon štete, osjećaju loše zbog nevolja koje su izazvala, nije im to bila namjera, samo su bila brzopleta i nepromišljena. Ta djeca nisu zločesta ili agresivna po prirodi, nemaju lošu namjeru, nego jednostavno ne povezuju akciju s posljedicama koje iz nje proizlaze. To je bitna razlika. Strogo kažnjavanje takve djece neće pomoci u smanjenju njihoveimpulzivnosti, nego će negativno utjecatina njihovo samopoštovanje, što može dovesti do stvarnih poremećaja ponašanja. Njihove emocije nadvladavaju razum, što im daje emotivni žar u obavljanju aktivnosti koji, ovisno o aktivnosti o kojoj je riječ, dobiva pozitivan ili negativan predznak. Sklona su pretjeranom reagiranju koje se njima ne čini pretjeranim s obzirom na intenzitet emocija koje osjećaju. Ako se kod njih uspije razviti upornost i izvjesno strpljenje, “nedostatak” se može pretvoriti u veliku prednost, ona se zahvaljujući toj osobini mogu “pogurati” naprijed, ne obazirući se na prepreke, analiziranja, zbrajanja… 4. HIPERAKTIVNOST JE PRETJERANA AKTIVNOST NEPRIMJERENA SITUACIJI: Stvarna razina aktivnosti kod djece s AD(H)D-om nije mnogo veća nego kod druge djece. Problem je u tome što

su ona aktivna u neprikladno vrijeme i u neprikladnim situacijama. Osjećaju potrebu odgovoriti na kakav podražaj dok trebaju riješiti neki zadatak ili biti mirna – igraju se olovkom, hodaju po sobi, vrpolje se. Time višak energije usmjere u tu aktivnost zbog koje lakše umire svoje misli – postaju opuštenija, lakše razmišljaju, lakše se koncentriraju, usredotočuju, stoga im se takva ponašanja i trebaju dopustiti. U protivnom, kada ih silimo da miruju, energija postaje kontraproduktivna zbog čega se još teže mogu usredotočiti, koncentrirati i razmišljati. Iako ta hiperaktivna energija nije nužno produktivna, ona predstavlja izvor energije za njihova daljnja zanimanja ako im pomognemo da je pravilno kanaliziraju i okrenu u svoju prednost.

ADD bez hiperaktivnosti imaju kreativni sanjari

Nisu sve osobe s ADD-om hiperaktivne. Mnoge su od njih povučene, letargične, žive u svom svijetu, sklone su dnevnom sanjarenju, veoma su senzitivne, zbog nerazumijevanja okoline postaju anksiozne osobe s niskim samopoštovanjem. Često ih, nepravedno, optužuju da su lijene i nemotivirane. Budući da ta djeca u nedostatku hiperaktivnosti nisu problematična za okolinu, ADD se uglavnom otkriva tek kasnije, u tinejdžerskom uzrastu, kada postane upadljiv neuspjeh u školi, što može rezultirati njihovim niskim samovrednovanjem. Iako je očito da taj neuspjeh nije posljedica manjih intelektualnih sposobnosti, oni sami često sumnjaju u svoju inteligenciju. Osobe s ADD-om zahvaljujući senzitivnosti i kreativnosti mogu imati visok uspjeh u aktivnostima kao što su glazba, sport, umjetnost, ples... Mogu iskoristiti svoju sposobnost da se hiperfokusiraju u onim područjima koja vole, dok i dalje pokazuju “lijenost i nemotiviranost” u školi.

Poteškoće djece s AD(H)D-om

Najteži zadatak djeci s ADHD-om jest kontroliranje vlastitih psihičkih i emotivnih reakcija, zbog kojih imaju poteškoća u socijalnoj prilagodbi, kasnije i školskoj. Impulzivnost i kratkoročna pažnja onemogućuju im da prepoznaju socijalne znakove i poruke te teže uče socijalna pravila i ponašanje im je socijalno neprimjereno. Druga ih djeca zbog toga često ne prihvaćaju.

Poteškoće u svladavanju gradiva i praćenju nastave proizlaze iz poteškoća s koncentracijom ili nerazumijevanja gradiva jer im je predstavljeno na njima neadekvatan način. Školski sustav nije po njihovoj mjeri, pa se osjećaju hendikepiranima i gube samopoštovanje. Za takvu se djecu često neopravdano misli da su zločesta, lijena, nesposobna. Ona su zbog svojih osobina i različitosti u lošijoj situaciji nego djeca čije su osobine prilagođenije školskom sustavu. Te socijalne i školske poteškoće dovode do izgradnje niskog samopoštovanja, oblikovanja negativne slike o sebi, osjećaja neprihvaćenosti, potištenosti, anksioznosti, društvene izolacije, dosade, frustracije, raznih problema u ponašanju.

No ako roditelji i odgojitelji prepoznaju i prihvate potrebe i specifičnosti djece s AD(H)D-om te ako se razvija pozitivna strana njihove različitosti i posebnosti, ona mogu postići izvanredne rezultate upravo zahvaljujući pozitivnim aspektima AD(H)D-a: spontanosti i emotivnom žaru (umjesto impulzivnosti), kreativnosti, brzom razmišljanju, sposobnosti da vide širu sliku, hiperfokusu (intenzivnoj koncentraciji na nešto što ih zanima), upornosti, visokom energetskom naboju koji može voditi do hiperproduktivnosti.

Savjeti za roditelje

Roditelji obično zatraže pomoć kada nastanu problemi u školi, kada treba gasiti požar, kada dijete već ima hrpu problema jer se jednostavno nije naučilo nositi sa svim zahtjevima svoje nerazumne okoline. Do većih požara možda neće ni doći ako se djeci pristupi na adekvatan način od najranije dobi. Naravno, nikada nije kasno, ali najsigurniji je put započeti odgovarajućom prevencijom i razumijevanjem djeteta te poticanjem njegovih pozitivnih strana u predškolskoj dobi kako bi se lakše prilagodilo i ušlo u zahtjevnu, nerijetko kobnu, školsku sredinu.

U literaturi se može naći niz uputa i savjeta kako postupati s takvom djecom: o održavanju jasne strukture, rutine, pravila, predvidljivih, konzistentnih i jasnih posljedica ponašanja, o davanju učestalih povratnih informacija, pohvala i nagrada, posebice za trud, ne samo uspjeh; o jasnoj komunikaciji (jednostavnim, sažetim i konzistentnim uputama, gledanjem u uči dok se govori, s rukama na ramenima kako bi se privukla pozornost, smirenim a odlučnim glasom); o davanju jasnih i specifičnih uputa postupanja u socijalnim situacijama, što se može činiti banalnim jer druga djeca to nauče spontano.

No želim istaknuti relevantnost načina reagiranja prema djetetu za razvoj pozitivnog odnosa i kontakta s djetetom te odnosa djeteta prema samom sebi, što smatram ključnim i zdravim temeljem daljnjeg rasta i razvoja.

Govorite djetetu o njegovim pozitivnim osobinama i vrijednostima, a ne o tome koliko su vam neugodna neka njegova ponašanja.

Tretirajte loša ponašanja kao iznimku, s porukom da je vaše dijete u osnovi dobro.

ČESTE PRATEĆE OSOBINE DJECE S ADHD-omNE PODNOSE STVARI KOJE SE ODVIJAJU SPORO: Čitanje je za njih suviše sporo u odnosu na film ili video. Neprestano traže stimulaciju i ne podnose dosadu. Teško im je mirno sjediti, razgovarati, čitati... Uvijek traže nešto što će im podići uzbuŠđenje, zaposliti ruke, intenzivno privući pozornost. Iako ih obično zamišljamo kao energičnu i neumornu djecu, ona zapravo veći dio vremena imaju nisku razinu fiziološkog uzbuđŠenja − zato im je i potrebna stalna stimulacija da bi im održala pažnju i razinu budnosti. Čitanje ih uspavljuje. Ali iz te pospanosti, ako im nešto njima značajno privuče pažnju, mogu trenutno postati hiperaktivni i impulzivni. VELIKE SU DNEVNE OSCILACIJE U NJIHOVIM RADNIM SPOSOBNOSTIMA: Jedan dan mogu biti super, dok drugi dan mogu biti jako rastreseni i neusredotočeni. Nerijetko imaju neuredan rukopis iako mogu imati odličnu motornu koordinaciju i sjajno crtati. Imaju slabu sposobnost slušanja drugih, zaboravni su, loše vremenske orijentacije, egocentrični…

Napisala: Ana Božac, prof. psihologije, master art-terapije