Svaki peti brak u Hrvatskoj završava rastavom, a po broju rastavljenih Zagreb već godinama prednjači. Razlozi su rastave vrlo individualni, a roditeljima je najčešće najveći problem kako će na rastavu braka između mame i tate reagirati djeca. Znatan broj roditelja zbog toga ostaje u bračnoj zajednici – što ne mora biti, a vrlo često i nije, najsretnije rješenje.

Rastavu braka svojih roditelja djeca doživljavaju kao gubitak. Naime, kako se nakon rastave jedan od roditelja seli iz zajedničkog doma, dijete zapravo na neki način gubi jednog roditelja. U velikoj većini slučajeva taj roditelj ostaje bitan dio djetetova života, uključen u njegov odgoj, plaća alimentaciju, provodi s djetetom svaki drugi vikend i dva poslijepodneva tjedno, ali nije više s tim djetetom onako kao što je bio prije. Kada dijete dođe iz vrtića ili škole, neće zateći njegove papuče, njegovu četkicu za zube, kućni ogrtač ili novine koje je to jutro čitao. Jednostavno na neki način odlazi iz djetetova života. I to je gubitak. A za svaki gubitak u životu jako je važno da prođemo fazu žalovanja kako bismo se prilagodili novonastaloj situaciji. Ta faza može različito trajati i vrlo je individualna za svako dijete.

Djetetovi osjećaji

Za razliku od odraslih, djeca nemaju emotivnu i kognitivnu zrelost da shvate što se događa s njihovim roditeljima. Pritom ne mogu verbalizirati sve što misle i osjećaju (strah od napuštanja, zabrinutost za roditelje, tugu, ljutnju na roditelje, potištenost, osamljenost, odbačenost), ali svoja stanja često pokazuju ponašanjem (nemirom, frustracijom, agresijom, destrukcijom, nesanicom, raznim tjelesnim tegobama). Kod djece čija su oba roditelja i dalje angažirana i prisutna te ne vode osobne bitke preko mališana faza prilagodbe bit će kraća, a dijete će bez obzira na prvotni šok i nevjericu brže prihvatiti novu situaciju.

Često su ipak tijekom rastave roditelji zaokupljeni različitim borbama. Možemo naslutiti da njihova komunikacija nije najbolja s obzirom na to da je do rastave došlo, stoga ne treba čuditi što takve borbe postoje.

Postoje naravno slučajevi kada par zrelo zaključi da nisu jedno za drugo ili da su se razvili u drukčijim smjerovima ili da imaju potpuno drukčije interese ili nešto slično te odluče krenuti svatko svojim putom i zaista na taj način nastavljaju dalje. No mnogo su češće u procesu rastave braka prisutna međusobna okrivljavanja, nesuglasice oko imovine ili borba za dijete, često za njegovu naklonost. Pritom partneri svjesno ili nesvjesno ističu “prljavo rublje” onog drugog kako bi se sami istaknuli kao “bolji” i kompetentniji roditelj te dobili skrbništvo nad djetetom. Međutim, roditelji često nisu svjesni da time najviše štete upravo djetetu.

Kako pristupiti najmlađima

Stopa rastave povećava se iz godine u godinu već u ranoj predškolskoj dobi djeteta zbog čega je potrebno pronaći primjerene načine kako djetetu pojasniti novonastalu situaciju.

Vrlo često djeca sebe okrivljavaju za razlaz roditelja. To je u skladu s njihovom razvojnom dobi, u kojoj prevladava tzv. egocentričan način mišljenja. Važno je naglasiti da dijete ne može predvidjeti daljnji tijek događanja, kao ni rješenje takve situacije. Stoga mu je nužna pomoć druge osobe kako bi moglo razumjeti da ono nije uzrokovalo razlaz roditelja i potrebno mu je pružiti osjećaj sigurnosti da će se roditelji i dalje skrbiti za njega.

Nije rastava to što najviše šteti djetetu, nego je to sukob roditelja, neovisno o tome jesu li u braku ili ne. Djeca tijekom rastave imaju pravo na zaštitu oba roditelja, što uključuje sljedeće:

  • Nikada ne govorite loše o drugom roditelju (dijete voli i mamu i tatu bez obzira na odnos između roditelja; ono je dio oba roditelja; ako govorite loše o partneru pred djetetom, to je kao da mu govorite protiv njega samog).
  • Ne povjeravajte se djetetu tijekom rastave o odnosu s drugim roditeljem ili prema obitelji. Nakon rastave braka često roditelj koji je ostao s djetetom u zajedničkom kućanstvu transferira svoj bivši odnos na dijete. Na neki način u djetetu traži partnera te s njim počinje dijeliti svoje brige, probleme koji se odnose na drugog roditelja ili su prouzročeni rastavom. Dijete, ma koje dobi bilo, nema kapacitete podnijeti takav teret, jer se i samo nakon promjene obiteljske dinamike osjeća ustrašeno ili barem zbunjeno. Takvo što može utjecati na djetetov razvoj u smislu da brže, silom prilika, odrasta te da mu se ne dopušta da bude dijete. Na taj način gubi svoju spontanost i dječju zaigranost. Poslije, kao odrasla osoba, može imati problema sa stalnom napetošću (“moram” još to obaviti) koja ga onemogućuje da se opusti, uživa i na kraju krajeva bude sretan.
  • Ne ispitivati dijete kako je provelo vrijeme s drugim roditeljem, niti se miješati u njihov međusobni odnos. U redu je pitati ga iz zdrave znatiželje, kao što ga pitamo kako mu je bilo u vrtiću. Ako ga pak imamo namjeru pitati zato da bismo saznali što su točno radili, kako je drugi roditelj nešto napravio i kako se snalazi u određenim situacijama ili s kim se druži (tu već ulazimo u područje prekinutog identiteta – raspitujemo se o bivšem partneru), tada je naša preporuka NE PITATI. Pritom je jako važno biti iskren prema sebi radi dobrobiti djeteta.
  • Ako drugi roditelj ne želi kontakt s djetetom, u redu je da roditelj koji je ostao s djetetom potakne susret, a ako s druge strane nema odgovora ili je odgovor negativan, treba stati na tome, jer se u suprotnom roditelji fokusiraju na forsiranje odnosa koji jedna strana ne želi. Ulaze u svojevrsnu progoniteljsku ulogu. Osim što je takvo što unaprijed osuđeno na propast, također uzrokuje zanemarivanje izgradnje kvalitetnog odnosa sa svojim djetetom ovdje i sada. Energija se troši na proganjanje drugog roditelja umjesto na kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Na takav način uskraćujemo djetetu oba roditelja. Naša je preporuka da u takvim situacijama uživate sa svojim djetetom, igrate se, budete uza nj dok raste, slušate njegove potrebe. Sve će tada biti u najboljem redu. To što ima jednog roditelja koji se brine, koji mu želi najbolje, djetetova je velika prednost koja će mu svakako pomoći u životu.

Kad je veća šteta ostati u braku

Roditelji često odluče ostati u “poluraspadnutim” brakovima pokušavajući od djece sakriti sve što ne valja i glumeći sretnu obitelj. No nemoguće je od djeteta sakriti nedostatak intime i poštovanja. Budući da tek sedam posto komunikacije čine riječi, a ostalo je neverbalna komunikacija, lako je pretpostaviti da će dijete na neverbalnoj razini dokučiti sve što je “trulo”.

To dakako ne znači kako je naša preporuka da se jednostavno rastanete. Smatramo da je jako važno raditi na svom odnosu tijekom cijelog braka. Ako dođe do problema koje sami ne možemo premostiti, dobro se obratiti stručnjaku (psihoterapeutu) koji je u ulozi medijatora te pomaže da poruke dopru do partnera i natrag. Vrlo često do problema među partnerima dolazi isključivo zato što se ne razumiju i potreban im je “prevoditelj”. Najčešće nitko nije u pravu, odnosno oboje su u pravu.

Smatramo da bi partnerska terapija trebala biti važna stepenica prije same rastave. Važno je biti svjestan da se situacija neće promijeniti preko noći. Potrebno je vrijeme. No ako u tome sudjeluju dvije osobe koje su motivirane za promjenu, brže će se doći do cilja. Cilj može biti sasvim nov odnos u kojem partneri ponovo uživaju, a može biti i rastava za koju su se odlučile dvije odrasle osobe koje kreću u različitim smjerovima.

Na takav način učimo djecu da ne treba ostati u nezadovoljavajućoj situaciji, da ne treba trpjeti, da obveze ne treba pretpostaviti vlastitoj sreći. Možda će netko reći da treba ostati u braku bez obzira na sve jer su supružnici to jedno drugom obećali, no mi smatramo da se svaki čovjek ima pravo predomisliti i da svi ljudi imaju pravo misliti o vlastitoj sreći. Čovjek koji je sretan može pružiti sreću i drugoj osobi, uključujući i svoju djecu.

Tekst: Jelena Vrsaljko, psihoterapeutkinja, trenerica komunikacijskih vještina i Tatjana Gjurković, dipl. psihologinja, certificirana terapeutkinja igrom,  www.centarproventus.hr

Foto: Profimedia