Svaki se roditelj našao u neugodnoj situaciji da primijeti kako tuđe dijete ima neki oblik nedoličnog ponašanja, bilo da je riječ o guranju nekog djeteta na toboganu u parkiću, izgovaranje ružnih riječi ili čak griženje, štipanje ili udaranje njegova ili nečijeg tuđeg djeteta.

Dakle, to nisu neke rijetke, iznimne situacije jer djeca će učiniti neki ‘pogrešan’ potez a da ga uopće nisu svjesna. No što odrasla osoba koja se nađe u blizini treba učiniti, pustiti da se stvari odvijaju svojim tijekom i da djeca sama rješavaju situaciju ili baš zato što je odrasla i zrela, preuzeti odgovornost i djeci ukazati na neprimjereno ponašanje?

1. Kako biste se osjećali da netko disciplinira vaše dijete? Hajdemo prvo razjasniti što znači riječ ‘discipliniranje’. Vjerojatno bi svakome roditelju, pa i vama zasmetalo da netko viče na vaše dijete ako učini neku, po vašem mišljenju neprihvatljivu radnju. Također, ne biste voljeli, zasigurno da na bilo koji način kažnjava vaše dijete, na primjer da ga stavlja ‘na pauzu’ ili da ga isključi iz igre, a o tjelesnom kažnjavanjui da I ne govorimo jer je ono nedopustivo i kod ‘discipliniranja’ vlastite djece.

Kad je moja kćer imala oko tri godine, obiteljski prijatelj je vikao na nju. Dotrčala je plačući do mene. Tada je moj muž rekao da je to prikladno jer je radila pogrešnu stvar. nisam se složio.

Discipliniranje je prije svega USMJERAVANJE djeteta prema boljem ponašanju. Ako si želite odgovoriti na ovo pitanje, morate uzeti u obzir da svaki roditelj ima svoju definiciju ‘usmjeravanja’, ali i da svaka obitelj ima neka svoja pravila ponašanja.

Također, važno je istaknuti koliko ste vi, kao trenutno jedina prisutna odrasla osoba, upoznati s tim što roditelji djeteta koje se, prema vašem mišljenju nepoželjno ponaša, bliski s tom obitelji i je li vaš odnos ispunjen povjerenjem ili nije.

Ako ste bliski i već ste razgovarali s roditeljima djeteta, koje se igra s vašim djetetom, o ‘kriznim’ situacijama te ako ste doista sigurni da su oni suglasni s vašim načinom usmjeravanja, pokušajte. No ako je riječ o djetetu s čijim roditeljima niste na toj razini bliskosti, bolje je da nasamo s njima razgovarate i ukažete na problem koji ste uočili te njima prepustite odgoj.

2. Ako se tuđe dijete igra s vašim djetetom u vašem domu, ne pretpostavljajte da poznaje pravila ponašanja u vašoj obitelji. Svi dobro znamo što se događa kada nešto pretpostavljamo. Kada pretpostavljamo, to znači da nešto doista ne znamo sa sigurnošću. Dakle, kada se tuđe dijete igra kod vas kući, budite svjesni razlika u odgoju, pristupu djeci i pravilima unutar svake obitelji.

Važno je da druga djeca, koja dolaze u obiteljsku kuću, poštuju pravila obitelji koju posjećuju. Ako ih ne znaju, neće ih moći poštovati. Na vama je da na početku igranja ponovite pravila i svojoj i tuđoj djeci, i da to bude vaš zajednički dogovor. Na primjer, ‘ne dopuštamo psovke u ovoj kući’ ili ‘ne skačemo na kauč s prljavim cipelama’.

A ako postoji nešto što stvarno ne dopuštate (poput skakanja na kauč), obavijestite djecu o granicama prije početka igranja.

3. Ako se ipak morate uključiti, učinite to nježno!

Ako smatrate da je intervencija potrebna, postoji nekoliko načina na koje možete riješiti problem. Ovisno o dobi djeteta, najbolje je koristiti 'ometanje' ili na zabavan i duhovit način objasniti što nije u redu s trenutnim ponašanjem. Ne trebate dopustiti da stvari izmaknu kontroli jer moguće je da budete čvrsti i ljubazni u isto vrijeme.

4. Kad je riječ o tuđoj djeci, razgovarajte s njihovim roditeljima prije zajedničke igre!

Ako imate neka svoja obiteljska pravila, prije dolaska na igru, objasnite ih roditeljima te razmijenite mišljenja vezana uz njih. Dobro je provjeriti slažu li se roditelji djece koja vam dolaze na igru s tim da ste možad malo manje liberalni kada je vrijeme provedeno na ekranima u pitanju, konzumiranje slatkiša ili gaziranih pića.

Također, ako ste vi taj roditelj koji vodite djecu u parkić, obavijestite roditelje o tome koliku slogodu djeci dajete u kretanju, koje su kod vas dopuštene stvari, a koje nisu. Lakše će vam biti kada se prethodno dogovorite o granicama ponašanja i načinu na koji vam je dopušteno komunicirati s djecom.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock