Znate li nekoga tko je nedavno postao roditelj, a tvrdi da mu je beba baš 'lagana' za suživot, da samo spava, jede i smije se? S druge strane, sreli ste i one mame i tate koji hodaju po svijetu s veikim podočnjacima, umorni, nemaju snage ni pozdraviti vas u prolazu, a kada ih pitate kako su, odgovaraju da jedva preživljavaju, da beba stalo plače, ne želi spavati, stalno je nose, voze u autu dok ne zaspe. Oni kažu: 'uh, baš je 'teško' dijete'.

Potom dođe 2. pa 3. godina djetetova života, a 'lake' bebe postanu vesele i kooperativne, a 'teške' imaju česte tantrume, a roditelji, bake i djedovi međusobno se optužuju kako su 'previše dopustili', i onda se svi pitaju tko je 'zeznuo'.

U konačnici, pitanje je: je li do dječje naravi ili do roditeljskih tehnika odgoja?

Dječja narav ili odgoj?

Rasprava o dječjoj naravi i odgoju može se povesti kada je riječ o roditeljstvu i brizi o maloj djeci jer, zapravo pitanje na koje tražimo odgovor glasi: je li osobnost ta koja formira ponašanje ili se osobnost formira kao odgovor na okruženje i odgoj? Vječito je to pitanje, ravno onome: Što je prvo nastalo, kokoš ili jaje?

Klinička psihologinja Sarah Barker majka je troje djece. Prvo je rodila djevojčicu, a potom, tri godine kasnije, blizance. Nakon dugogodišnjeg rada s djecom i roditeljima, ali i promatrajući svoju djecu tvrdi kako se bebe rađaju s urođenim načinom ponašanja koji se može vidjeti od najranije dobi prije negoli životno iskustvo počne utjecati i oblikovati njihovu osobnost.

'Od trenutka kada su se rodili, moji su blizanci bili međusobno potpuno suprotni po naravi, interesima i temperamentu, a oboje su se toliko razlikovali od mojega prvog djeteta, pa svakako moram zaključiti da se dijete rađa sa svojom jedinstvenom osobnošću i temperamentom', kaže Sarah.

Psihologinja kaže da, unatoč tomu što su odrasli u potpuno istom okruženju, od maternice do školske učionice, jedan od njezinih blizanaca prirodno je društven i prilagodljiv, a drugi je povučeniji i ima intenzivnije reakcije na promjene, svakodnevne događaje i nova iskustva.

Jedno dijete ujutro odlazi sretno u školu, jedva čeka da se vidi s prijateljima i igra se s njima, a drugo svako malo traži da ostane kod kuće, svjesno toga da se vjerojatno neće imati s kim igrati taj dan.

Temperament je odgovor

Nadalje, dr. Sarah Barker objašnjava kako je to posve normalno, i da se razlike ponašanju između njih dvoje objašnjavaju razlikom u temperamentima.

Istraživanje dječjih temperamenata, koje su provodili australski psiholozi unatrag 30 godina, bavila se ispitivanjem kako dječji temperament utječe na djetetov doživljaj svijeta i otkrila je kako se većina djece s vremenom ne mijenja u nekim ključnim karakteristukama ponašanja. Djeca s 'teškim' osobinama u dojenačkoj dobi često zadržavaju emocionani obrazac ponašanja u ranom djetinjstvu, ali i kasnije.

Srećom, studija je također otkrila da se dječji temperament može mijenjati kao rezultat stečenih iskustava, pozitivnih ili negativnih. Djeca kojima se nude pozitivni odnosi s odraslima u kući i školi vjerojatnije će prevladati urođene probleme i naučiti kako regulirati svoje emocije i ponašanje.

'Možemo reći da temperament utječe i na prirodu i na odgoj, i na našu biologiju i na naše iskustvo, a snažno utječe na način na koji reagiramo na druge i život', kaže dr. Barker.

Ne možete promijeniti temperament, ali možete djeci pomoći da se prilagode

Dječji temperament ima tendenciju biti stabilan tijekom života pa je za roditelje važno naučiti djecu vještinama i pomoći im u razvoju strategija, kako bi upravljali svojim reakcijama. Djeca moraju naučiti kako reagirati s 'manje emocionalnog intenziteta ako im intenzitet emocionalnih reakcija otežava prilagođavanje određenoj situaciji', kaže dr. Barker.

Važno je da roditelj djetetu pruža podršku, ali onakvu koja je primjerena njegovu temperamentu, a jedan od načina je poticanje djetetove neovisnosti. Na taj način dijete dobiva emotivnu podršku u njemu izazovnim situacijama, kao što su polazak u novi razred ili p urelazak drugi sportski tim.

Dakle, roditeljski je pristup vrlo važan u pružanju potrebne podrške djetetu, a svaki temperament zahtijeva povezanost s djetetom i podršku. Bilo da se radi o ljubaznoj, prilagodljivoj, ‘lakoj’ djeci ili tjeskobnoj, intenzivnoj, ‘teškoj’ djeci, važno je zapamtiti da djeca ne biraju svoj temperament. S njime se rađaju. A roditeljski je zadatak pomoći im da reagiraju na svijet na najbolji mogući način.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock