Kad sam prije devet godina dala otkaz, imala sam sasvim drugu predodžbu o tome kako bi moj život trebao izgledati. Život mame koja ostaje kod kuće, pokazao mi se puno težim nego li drugim mamama, koje bi se ljubile sa svojom djecom na rastanku na školskim vratima, dok sam ja uvijek sve radila u žurbi, a tako je i bilo i s poljupcima na rastanku, dok bi nervozno grebala po vratima svog auta. Nisam mogla shvatiti zašto, sve dok mi u 43. godini nije dijagnosticiran poremećaj hiperaktivnosti s nedostatkom pažnje (ADHD).

Naime, biti domaćica zahtijeva ogromnu količinu energije oko organizacije, upravljanja vremenom kao i multitasking. Nisam shvaćala koliko sam loša u svim tim stvarima sve dok nisam ostala bez pomoći oko djece. Pokušala sam žonglirati s njihovim rasporedima. Nedostajali su mi sastanci, a toliko sam se navikla da s njima kasnim na rođendane da sam u autu počela držati škare, vrpcu i zalihu neutralnog papira za umatanje poklona.

Kako su godine prolazile i činilo mi se da je moj intelekt ispario, tako je i moje samopouzdanje nestalo. Bilo mi je teško pomiriti ovu novu verziju sebe s onom studenticom koja je kasnije postala uspješnom u svom poslu.

A onda je mojoj 15-godišnjoj kćeri, Charlotte, dijagnosticiran ADHD, stanje koje je gotovo jednako nasljedno kao i visina. Dok je psihologinja ocrtavala simptome, činilo se kao da je to popis mojih najgorih nedostataka. Počela sam istraživati sve o tom stanju i uvjerila se da imam ADHD i da ga je Charlotte naslijedila od mene. Kad mi je liječnik potvrdio obje stvari, jako mi je laknulo. Oslobađajuća je bila ideja da je ADHD, a ne neka velika osobna mana, koja je bila krivac za moje izazove.

ADHD se nedovoljno dijagnosticira ženama pa ako se stalno osjećate preopterećenima, ne možete se smiriti tijekom sastanka... možda ga imate i vi.

Što je ADHD za odrasle?

Kanadska udruga za mentalno zdravlje definira ADHD kao obrasce ponašanja koji čine osobu nepažljivom ili hiperaktivnom i impulzivnom. Osoba može imati poteškoća s mirnim sjedenjem ili dugim obavljanjem jedne stvari. Može imati kombinaciju simptoma, biti nepažljiviji ili hiperaktivniji i impulzivniji.

Kako ADHD utječe na djevojčice?

Nepažnju je puno teže uočiti nego hiperaktivnost: četiri puta više dječaka dobije dijagnozu ADHD-a u djetinjstvu, vjerojatno zato što u razredu remete mir više od djevojčica s tim stanjem. Impulzivne djevojčice smatraju se kao brbljave, dok su nepažljive označene kao sanjarice. Nekada sam i sama skrivala knjige na stolu kako bih ih mogla čitati umjesto da slušam učiteljicu, ali nikad nisam ometala nastavu. Uglavnom, samo sam se pokušavala uklopiti u sredinu. No, to je uzelo danak meni, ali i drugima: jedna žena mi je tako kazala da joj je ADHD zajedno s depresijom učinio školske godine jadnima. 'Imala sam problema s jutarnjim ustajanjem i više problema s dolaskom u školu', rekla je. 'Tražila sam utjehu u svojim hobijima i bavila se sportom, ponekad gotovo pakosno.'

Posljedice nedijagnosticiranja, moja priča

Do moje druge godine studija, stalno sam predavala eseje u zadnji tren. Koliko god sam pokušavala, jednostavno se nisam mogla usredotočiti dok ne bih upala u deadline. Počela sam mrziti učenje. Kad sam to rekla svojoj liječnici, dijagnosticirala mi je depresiju i prepisala antidepresive. Malo su pomogli, ali nedovoljno. Kad sam diplomirala, stvari su postale bolje. Voljela sam svoj posao urednice časopisa, posao je bio zabavan, a redovni rokovi nudili su mi strukturu koja mi je potrebna. No, kad sam postala mama troje djece, stvari su krenule naopako. Moja depresija se vratila, a razina stresa naglo je porasla. Osjećala sam se kao da nikad neću ništa stići - jednog sam dana čak zaplakala u uredu svog nadređenog, a ubrzo nakon toga odlučila sam se okušati u freelancingu, nadajući se da bi mi smanjeno opterećenje moglo pomoći. Tada su mi poslovi oko rublja, odvoženje i dovoženje djece u i iz škole i moji 'mali ljudi' stalno lupali po vratima ureda te mi dodatno rušili koncentraciju.

Još jednom su me slomili moji načini da sve odugovlačim i 2011. godine potpuno sam prestala raditi. Toliko sam mrzila svoj rad, da nisam mogla zamisliti da ću ikada više poželjeti pisati.

ADHD i žene

Kako starimo, neki simptomi ADHD -a se poboljšavaju, ali rijetko nestaju. Mnoge žene s ADHD-om kažu da se cijelo vrijeme osjećaju nemirno. Možda će se teško opustiti ili neprestano kuckati prstima po rukama i nogama. Odrasli s problemima impulzivnosti mogli bi neodgovorno trošiti i veća je vjerojatnost da će doživjeti prometne nesreće. Također imaju veće stope razvoda i ovisnosti. Karijerno gledano, ADHD znači da biste mogli biti plaćeni manje od suradnika za isti posao i uopće napredovati. Ženski simptomi mogu se zakomplicirati i hormonskim promjenama: na primjer, menopauza može pogoršati naše simptome.

Ipak, dijagnoza mi je znatno olakšala život, sve više učim kako upravljati simptomima ADHD-a, što uključuje i lijekove na recept. Ne postoje riječi kojima bih opisala osjećaj da se napokon mogu usredotočiti kad je to potrebno. Konačno mogu ponovno uživati ​​u pisanju i pričam o svom iskustvu u nadi da ću nekome drugom pomoći. Ponekad se ljutim što nitko od stručnjaka za mentalno zdravlje koje sam posjećivala tijekom godina, nije identificirao moj ADHD pa se pitam kakav bi moj život bio da mi je dijagnosticiran ranije. No, žaljenje ne može popraviti štetu koju mi je moj ADHD nanosio godinama. To mogu samo ja i moj terapeut.

Važno je napomenuti da je ADHD užasan, ali je i izvanredan. Imam problema s fokusiranjem na stvari koje smatram nevažnima, ali kad mi je stalo, potpuno sam usredotočena i imam golemu energiju. Mnoge žene s kojima sam razgovarala smatraju se vrlo kreativnima i zahvaljuju svom ADHD-u na tome. Zamislite samo da sam zapravo slušala svoje učitelje umjesto da kroz sve te godine gledam kroz prozor i vrtim kosu, vjerojatno ne bih imala tako bujnu maštu.

Tekst: Dunja Ladić, izvor Todaysparent.com

Foto: Shutterstock