Odrasli češće viču na djecu nego na ostale odrasle te da čak 90% roditelja barem povremeno povisi glas na svoje dijete, pokazala su istraživanja. Dio roditelja vikanje kao odgojnu metodu rabi svjesno jer smatraju da ono nije štetno za razvoj djece. Drugi pak, nesvjesno viču kada se obraćaju svojoj djeci, čime zapravo najčešće rješavaju neke svoje frustracije. Ni jedni ni drugi, vjerojatno, ne vole vikati na djecu, ali to rade jer im je u danom trenutku vikanje, ako već ne jedini, onda najbolji način odgoja. Stručnjaci se, naravno, s tim ne slažu te već godinama upozoravaju kako vikanje na dijete, baš poput fizičkog kažnjavanja, utječe na njegov emocionalni razvoj. U moru znanstvenih teorija i stavova raznih stručnjaka izdvaja se nekoliko razloga zbog kojih roditelji ne bi smjeli/trebali vikati na djecu:

  • vikanje zbunjuje djecu (dijete ne shvaća novonastalu situaciju povišenih tonova i roditeljsku ljutnju)
  • vikanje kod djece izaziva obrambeni stav (dijete se osjeća bespomoćno te, instinktivno, traži izlaz iz vike što, nerijetko, rezultira laganjem)
  • vikanje kod djece izaziva strah i osjećaj beskorisnosti

Kad je riječ o vikanju, većina savjeta stručnjaka svodi se na promjenu načina komunikacije – umjesto povišenim glasom, djetetu bi blagim tonom i u skladu s njegovom dobi trebalo objasniti što je pogrešno napravilo. Britanska stručnjakinja za obiteljska pitanja Jane Bidder roditeljima predlaže suprotnost vikanju – pisanje. Naime, ako znate da nećete moći zadržati smirenost u glasu, ono što namjeravate reći djetetu zapišite na papir ili ako su djeca starija, pošaljite im SMS ili napišite e-mail. Na taj način, tvrdi Jane Bidder, djeca će shvatiti bit vaših riječi bez nepotrebne galame.

Nekoliko, točnije stotinu alternativa vikanju predlaže The Orange Rhino na svom blogu. Iza neobičnog imena krije se majka četvero dječaka koja je pred sebe stavila zadatak – godinu dana neće vikati na svoju djecu. Umjesto da viče, ta je majka primjerice, pravila sklekove, puhala balone, pričala poput robota, grlila svoje dijete, lupala po loncima, vikala u ormaru, odvela djecu na sladoled, bojila nokte u narančasto, izgovarala pozitivne misli, brojila do 10 ili do 100 ili do 1000, stiskala ruke i još mnogo toga. Sve svoje ideje razvrstala je u šest kategorija: zabavne alternative, ‘izgledat ću poput luđaka’ alternative, ‘smatrat će me lošim roditeljem’ alternative, preventivne i sladunjave alternative te ozbiljne alternative. Narančasta ‘nosorogica’ uspjela je u svom naumu, a nakon prvih 365 dana bez vikanja podijelila je svoje dojmove te je, među ostalim, zaključila kako vikanje na djecu nema učinka i kako ne može kontrolirati svoju djecu, ali zato može sebe.

Na tom je tragu i pomalo revolucionaran pristup odgoju, barem kad je riječ o vikanju, koji predlaže Hal Edward Runkel, američki bračni i obiteljski terapeut. Cilj njegove knjige ‘Odgojite svoje dijete bez vikanja’ jest 'smiriti svijet krenuvši od jednog odnosa do drugog, počevši od odnosa s djecom'. Kvalitetan, poželjan odnos jest skladan odnos ispunjen radošću, suradnjom i razumijevanjem. Takav odnos nužno je oslobođen vikanja, a Runkel ga definira kao +usvajanje odnošenja prema drugima na smiren, hladnokrvan i sabran način, ovladavanje vlastitim emocionalnim reakcijama, bez obzira na to kako se drugi ponašaju; učenje o usredotočivanju na sebe i na brigu o sebi za dobrobit cijelog svijeta'. Taj ideal nije jednostavno dostići, jer roditelj najprije treba premostiti psihološku barijeru koju Runkel postavlja pred svakog čitatelja: shvatiti da u roditeljstvu nije riječ o djeci, nego o roditeljima.

Od dolaska djeteta na svijet svaki je roditelj zaokupljen djetetovom sadašnjosti i još više budućnosti – kakva će osoba moje dijete postati, hoće li imati sretan i uspješan život i još bezbroj pitanja koja za sobom vuku postupke kojima roditelji, svakako u dobroj namjeri, nastoje ovladati djetetom i njegovim životom. Umjesto toga, Runkel savjetuje roditeljima da usmjere svoje napore na ono čime uistinu mogu ovladati i što mogu kontrolirati – svoje emocionalne, nepromišljene reakcije. Naime, ako želimo biti utjecajni, glavni, da ne kažem autoritativni, najprije moramo ovladati sobom. Kada smo svjesni sebe i svojih postupaka, tada smo u stanju odlučiti kako ćemo reagirati i tada na našu reakciju ne utječu postupci drugih, posebno ne postupci naše djece. Kada vladate svojim osjećajima i postupcima tada ste, ističe Runkel, uistinu odrasli i tada se možete posvetiti roditeljstvu, odnosno podržavanju i poštovanju sposobnosti djece da sama donose odluke, jer samo tako mogu naučiti da posljedice uvijek ovise o odlukama. Sukladno tomu, što se djeca više izlažu sitnim posljedicama sitnih prekršaja, odnosno manje dobrih odluka, to će manje kršiti važnija pravila i granice koje ste postavili. Na ovaj način, tvrdi Runkel, ne viču roditelji, već posljedice, a djeca su odgovorna, smirena i samostalna.

Smatrali vikanje na djecu (ponekad) potrebnim ili ne, slagali li se vi sa stručnjacima ili ne, bitno je zapamtiti da djeca uče po modelu, odnosno, kako je Dorothy Law Nolte prekrasno napisala u svojoj pjesmi o podizanju djece, djeca uče ono što doživljavaju.

Tekst: Dunja Ladić 
Foto: Shutterstock