Djeca se kroz igru razvijaju, kognitivno, emocionalno, ali također razvijaju svoje komunikacijske i socijalne vještine.

Ako postoji neki problem, koji ih muči, a još su premalena da ga verbaliziraju, djeca koriste maštovite scenarije u igri kako bi taj problem obradila. Takva faza uglavnom traje do 7. godine djetetova života, a kod neke posebno osjetljive djece može se protezati i do 9. godine. 'Djeca kroz maštu razumijevaju svijet ako verbalno ne mogu izraziti svoje emocije. Oni se tada igraju', dodala je.

Psihologinja Vanessa Lapointe, koja iza sebe ima dugogodišnji rada s djecom koja su prolazila različite traume, ispričala je iskustvo sa svojim trogodišnjim sinom koji je u dobi od tri godine završio u bolnici zbog teškog astmatičnoga napada. Nakon što se vratio iz bolnice, dva mjeseca se igrao da je on liječnik, a na taj je način procesuirao svoje traumatično iskustvo odvajanja od roditelja dok je bio na liječenju. 'Na taj način, glumeći liječnika, uspostavljao je kontrolu nad događajem koji je bio potpuno izvan njegove kontrole u vrijeme astmatičnoga napada, kada se osjećao loše i uplašeno', objašnjava psihologinja.

Ima li razloga za zabrinutost i kada?

Neka djeca ne razumiju kada je igra pretvaranja ili igra uloga primjerena pa im je potrebno određeno vodstvo. Primjer jedne mame koja je bila vrlo zabrinuta ukazuje na to da su roditelji prilično zbunjeni kada njihovo dijete inzistira kontinuirano na istoj igri danima, tjednima pa čak i mjesecima.

Ova se mama obratila psihologu i pedijatru jer je njezina 5-godišnja kći glumila da je maca. Po nekoliko bi se puta u danu igrala mačke i umjesto da je govorila, mijaukala bi te hodala četveronoške po kući. No to nije bilo sve, djevojčica je ponekad igrala ulogu mace u trgovini, vrtiću, kada bi s roditeljima bila u posjetu kod prijatelja, u parku.

Na ovakav problem, pedijatar savjetuje roditeljima da ostanu smireni (ako nisu smireni, neka oni glume smirenost) te da dijete nježno preusmjere na neku drugu aktivnost, bez discipliniranja ili oštrih riječi.

Uzrujavanje i vikanje na dijete može samo pogoršati situaciju, a u djetetu se može stvoriti inat i bunt.

Stručnjaci tvrde da doista nema razloga za zabrinutost sve dok  igra pretvaranja ne ometa dijete u svakodnevnim dnevnim aktivnostima - u hranjenju, spavanju, odijevanju i druženju s vršnjacima. Ako se to dogodi, tada se posavjetujte s pedijatrom ili dječjim psihologom.

Kako 'preživjeti' ovu fazu?

Psihologinja Lapointe preporučuje da se ukljućite u igru kao 'pomoćnik' ako primijetite da je dijete 'zaglavilo' u istome scenariju igre jer očito je da se tada muči s nekim problemom koji ne može verbalizirati. Na primjer, ako ponavlja scenario neke nezgode ili traume, možete djetetu ponuditi još jednog lika u igri, koji bi mogao donijeti rješenje. Pustite da djetetova mašta vodi igru, a vi otkrivajte kroz scenarij što je u pozadini igre uloga kako biste kasnije mogli potaknuti dijete na razgovor ili mu pružiti neku vrstu utjehe.

Kada djeca uđu u igru pretvaranja, u vlastiti scenario, osjećaju sigurnost jer stvaraju uvjete koje mogu kontrolirati i koji su im poznati. Stoga, roditelji, igra je način na koji su djeca sama sebi psihoterapeuti i na koji pobjeđuju neke svoje unutarnje konflikte te se razvijaju kao osobe. Samo im dopustite da se igraju.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock