Temperament je individualni način postupanja i reagiranja na podražaje, a u velikoj ga mjeri određuju genetski čimbenici.

Temperament djeteta određuje se po tome koliko su djeca aktivna, po ritmičnosti spavanja i prehrane, koliko snažno reagiraju na podražaje, koliko se lako mogu smiriti, koliko lako prihvaćaju nove stvari i prilagođavaju se promjenama, koliko su dobro raspoložena i koliko su sposobna usredotočiti se.

Prema klasifikaciji temperamenata, koju su postavili pioniri u proučavanju ponašanja beba i male djece, Chess i Thomas, dijete može imati lak, težak i suzdržan temperament. Tijekom istraživanja koje su provodili, približno 40% djece je bilo lako, 10% teško, a 15% suzdržano, dok preostalih 35% nije ušlo ni u jednu od tri kategorije.

Lak temperament znači da dijete ima uspostavljen jasan dnevni ritam u prvih šest mjeseci života. Djeca lakog temperamenta uglavnom su aktivna, obično dobro raspoložena, pozitivno se odnose prema novinama i lako se prilagođavaju promjenama.

Težak temperament znači da dijete teže uspostavja dnevni ritam, snažno reagira na podražaje i novosti, često ih nešto irirtira i treba im više da se smire.

Suzdržana djeca boje se novih stvari i povlače se pred njima, a također im se i sporo prilagođavaju. Nakon prilagodbe, mogu biti aktivna i dobro raspoložena.

Znanstvenici Mary Rothbart i Alan Bates također su promatrali dječji temperament, ali s obzirom na to koliko su djeca bojažljiva, uporna i aktivna, koliko izražavaju pozitivne emocije i koliko su im svakodnevne dječje aktivnosti bile ritmične. Oni su klasificirali dječji temperament iz perspektive roditelja u lak, izazovan i inhibiran.

Kako uskladiti roditeljski s temperamentom djeteta?

Prema njihovoj klasifikaciji, djeca laka temperamenta pokazivala su puno pozitivnih emocija, bila su aktivna i lako su uspostavljala dnevni ritam. Djeca izazovna temperamenta bila su vrlo razdražljiva, slabo su pokazivala pozitivne osjećaje i bilo im je teško regulirati dnevni ritam. Djecu koja pokazuju strah i slabo su aktivna svrstali su u djecu inhibirana temperamenta.

Iako ove klasifikacije temperamenta nisu cjelovit opis karaktera sve djece, ipak se mogu upotrijebiti za lakše razumijevanje ponašanja i osobina maloga djeteta. Važno je razumjeti da ni jedna vrsta temperamenta nije dobra ili loša, nego samo može pomoći u razvoju djeteta i određivanju načina ponašanja odraslih prema djetetu s obzirom na njegov temperament.
plačljiv
Na primjer, snažna reakcija i plačljivost, karakteristična za djecu teškog ili izazovnog temperamenta, mogu odražavati povećanu osjetljivost na podražaje pa im je potrebna iznimna osjetljivost i razumijevanje tijekom njege i odgoja. No osjetljiv temperament u dobrim uvjetima može predstavljati resurs i dovesti do boljeg razvoja nego što je to uobičajno.

Zadrška prema novim situacijama i ljudima, koja je obilježje suzdržanog ili inhibiranog temperamenta, može djetetu otežati prilagodbu na vrtić ili školu, ako se djetetu ne omogući dovoljno vremena za prilagodbu, ali, s druge strane, takva djeca promatraju situaciju i ne upuštaju se olako u rizične aktivnosti, te im je njihov temperament određena vrsta zaštite.

Djeca lakog temperamenta lakše mogu regulirati fiziologiju vkastita tijela i podražaje, zbog čega se brzo prilagođavaju promjenama. No potencijalni je razvojni rizik takve djece što se od njih očekuje brza prilagodba na sve okolnosti te se na njihove potrebe ne odgovara dovoljno osjetljivo.

Ako postoji kompatilbilnost između karaktera roditelja i djece, svaki karakter iz sebe u odgoju može izvući ono najbolje.

Naime, dijete teška ili osjetljiva temperamenta ne želi namjerno biti naporno i gnjavit svoje roditelje, ono jednostavno ne može učiniti ništa u vezi s tim što podražaji okoline i tijela tako jako utječu na njega. Od roditelja se zahtijeva osjetljiva i dosljedna briga o djetetovim potrebama.

Problem nastaje kada su djetetove osobine i temperament previše slični roditeljskim pa roditelj teško pronalazi strpljenja. Roditelj će možda u djetetu pronaći upravo one svoje osobine koje kod sebe ne prihvaća.

Štoviše, roditelj se prisjeća svojih loših iskustava iz djetinjstva koje je proživio zbog te osobine i ne želi da dijete proživljava isto pa pokušava problem riješiti na krivi način.

S druge strane, sličnost između djetetovih i vlastitih osobina i temperamenata može se iskoristiti kao resurs. Ono što nas živcira kod djeteta, često je ključ za učenje kako ga bolje razumjeti.
dijete i majka
Također, prisjećanje roditelja na poteškoće koje mu je donijela, na primjer, sramežljivost mogu pomoći u pronalaženju načina za pomoć i podršku vlastitu  djetetu koje pati od sramežljivosti kada se nađe u teškim situacijama.

Djetetova se osobnost razvija kao rezultat međusobnih utjecaja temperamenata i okoline. Obilježja temperamenata ne mogu se u potpunosti izmijeniti pomoću skrbi i odgoja roditelja, ali djetetu se može pomoći tako da ono nauči poznavati i svoje teže osobine, kao i kako se nositi s njima.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock