Kada se govori o ispadima bijesa, oni su obično znak da se dijete bori s emocijama i da nema dovoljno razvijenu samokontrolu. Ono može biti preplavljeno ljutnjom ili frustracijom, a ujedno ne zna kako da se izrazi ili kako da se samo smiri.

Tjeskoba nije rezervirana samo za odrasle. Često i djeca mogu biti tjeskobna. Kada se tjeskobno dijete nađe u situaciji koja aktivira njegovu tjeskobu, ono može imati ispad bijesa ili biti nasilno. Te reakcije mu služe kao mehanizmi za izbjegavanje neželjene situacije. To se vrlo često događa u školi i učitelji su obično začuđeni jer se čini da je reakcija došla ni od kuda.

Kada se takvo dijete osjeća kritizirano, ono može početi bacati knjige ili udarati drugu djecu, a sve u cilju kako bi kod druge djece izazvalo nelagodu koju i samo osjeća.

Djeca s ADHD-om često imaju problema s ponašanjem. Ona ignoriraju upute, mogu imati ispade bijesa, iskaljivati se na drugima ili pak biti prkosna. Razlog leži u tome što im često nešto odvlači pažnju ili im je naporno odraditi neki zadatak koji im je predosadan ili težak. Drugi razlog takvog ponašanja je i taj što kada ih preplave emocije poput ljutnje ili frustracije, teško ih mogu kontrolirati. Ona jednostavno reagiraju bez promišljanja i zadrške.

Djeca koja često burno reagiraju u školi ili za vrijeme pisanja zadaće, moguće je da imaju poteškoća s učenjem. Dijete koje, na primjer, ima problema s matematikom ili pisanjem, umjesto da pita za pomoć, radije će strgati papir ili će krenuti raditi nešto drugo kako bi se odmaknulo od problema.

Međutim, ako ne zna da ima teškoće s učenjem, ono se može početi doživljavati glupim i nesposobnim pa počinje skrivati problem. Izazivanje svađa ili tučnjava, takvom je djetetu manje bolno nego dati drugima do znanja da s njim nešto nije uredu.

Djeca s poremećajem senzorne integracije mogu iskazivati ekstremna i zbunjujuća ponašanja u situacijama kada su njihova osjetila preplavljena senzacijama. Dijete može vrištati kada mu se smoči lice, može imati ispad bijesa ako se nađe u situaciji gdje ima puno ljudi i bučnije je nego inače.

Ta djeca također jako vole rutinu i ne vole čak ni najmanje promjene. Ako se nađu u situacijama koje su za njih previše emotivne ili prestimulativne, skloni su pobjeći ili pak reagirati na načine koji ih mogu dovesti u opasnost.

Depresivna djeca mogu imati iznimno jake ispade bijes, te su inače nervozna i razdražljiva. Ona na svijet gledaju negativno i svugdje vide probleme, pa i tamo gdje ih drugi ne vide ili ih smatraju malima. Upravo to kod njih može izazvati vrlo burne reakcije.

Djeca s autizmom sklona su iznimno jakim ispadima bijesa jer nemaju dovoljno dobro razvijen govor niti komunikacijske vještine da izraze ono što ih muči.

Djeca koja su pretrpjela neki oblik traume ili zlostavljanja često imaju problema s kontrolom snažnih emocija poput straha ili ljutnje. Djeca koja su zlostavljana i zanemarena nisu imala prilike naučiti od roditelja kako adekvatno kontrolirati svoje emocije i ponašanja.

Njima je potrebna pomoć i praksa kako bi razvila samokontrolu. Djeca koja su pak pretrpjela neku traumu mogu druge ljude doživljavati kao opasne, ona se mogu smatrati lošom i da su ona kriva za to što im se dogodilo. Kao posljedica toga, ona razvijaju stav da ih nitko neće voljeti niti prihvatiti, pa nema smisla truditi se bolje ponašati.

Tekst: Iva Brčić

Foto: Shutterstock