Jeste li ikada pokušali prebrojati koliko vas puta tjedno vaše dijete izbaci iz takta?! Vjerujemo da rezultati ne bi bili nimalo zavidni, no mogli bi postati i moglo bi ih biti sve manje, ako ih osvjestite i usredotočite se na sebe. Naime, jako je važno razmišljati malo dublje i ne uzimati k srcu neprimjerena ponašanja djeteta te se umjesto 'moram ga naučiti kako se treba ponašati' zapitati 'kako mu mogu pomoći?', govori Tanja Hrvatin Šimičić, certificirana edukatorica za roditelje i magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Samo ako razumijemo i prihvatimo što se to događa u pozadini tog ponašanja, zašto se zapravo dijete neprimjereno ponaša i što je za njega razvojno očekivano, moguće je ostati pribran i reagirati ispravno. Ispravno znači da svojom reakcijom potaknemo razvoj djeteta, umjesto da ga blokiramo. Jer, dokle god smo u autoritarnoj poziciji onoga koji 'treba naučiti dijete' (kažnjavanjem, vikanjem i sl.), dijete nema benefita koje za njega želimo.

Ipak, ovim spoznajama neće sve postati cvijeće i neće odjednom nestati djetetova neprimjerena ponašanja i neće netragom nestati situacije u kojima će nas dijete izbaciti iz takta... No razmišljajući o svojim postupcima, lakše ćemo ih osvijestiti pa se i onda kada pogriješimo, lakše ispričati djetetu. Također, lakše ćemo naučiti kako trebamo reagirati. 

Tanja je sve lijepo objasnila na primjeru djeteta koje nas udara. Detaljno je opisala što u takvim situacijama učiniti, a vjerujemo da se one događaju svim roditeljima. Naime, nekoliko je ključnih smjernica koje će nam pomoći da prvo razumijemo dijete, a onda i da znamo kako što činiti. 

  • Promijeni mindset. Nemoj uzimati to ponašanje osobno, niti misliti da ga moraš riješiti što prije. Udaranje je razvojno normalna pojava. Umjesto toga da razmišljaš kako je dijete 'nemoguće' i da ti je teško zbog njegova ponašanja, sjeti se da je njemu teško! Naime, djeca nemaju razvijen dio mozga za samoregulaciju tako da su takva ponašanja samo znak da se dijete u tom trenutku ne zna iskontrolirati, a neke mu potrebe nisu zadovoljene.

  • Budi primjer samoregulacije emocija i ponašanja. Tvoja reakcija određuje hoće li se dijete naučiti kontrolirati i hoće li mu se zadovoljiti potrebe. To određuje buduća ponašanja. Budi primjer.

  • Postavi granicu. Učini to na način da rukom zaustaviš dijete/udarac uz riječi: "Ne dozvoljavam da me udaraš". I ako ne stigneš zaustaviti rukom, izgovori to, čvrsto, ali staloženo i s ljubavlju. Iza toga treba biti namjera 'tu sam da ti pomognem da se iskontroliraš, jer razumijem da razvojno to još ne možeš'.

  • Budi dosljedan. Ukoliko dijete nastavi udarati. Isto možeš ponoviti 2 do 3 puta, a onda reci: 'vidim da se ne možeš kontorlirati i prestati me udarati pa ću te maknuti dolje' ili ' vidim da me ne možeš prestati udarati pa ću se ustati' ili 'vidim da ne možeš prestati to raditi pa ću te maknuti kako bismo svi bili sigurni... I učini to bez obzira na reakciju djeteta.

  • Uvaži osjećaje! Kad god se dijete ponaša neprimjereno, važno je uvažiti to kako se osjeća. 'Oh vidim da se osjećaš baš jako ljuto pa me udaraš. U redu je osjećati se ljuto. Možeš lupati o ovaj jastuk (stisnuti šake, duboko disati...). U redu je osjećati se ljuto, ali ne dozvoljavam da me udaraš'. Mnogo je važnije to sve osjećati i svojim ponašanjem prenijeti tu poruku nego 'izrecitirati'.

  • Postani istraživač! Iza svakog ponašanja djeteta postoji uzrok, određena nezadovoljena potreba. zapitaj se što se događa s tvojim djetetom: je li umorno, je li gladno, je li bilo previše podražaja, jesu li nedavno bili gosti ili su tu sada, događa li se u obitelji nešto značajno. svađam li se s partnerom često, brine li me nešto jako, je li u obitelj došla nova beba, događa li se nešto drugo novo u životu djeteta, je li dijete krenulo u vrtić, radim li previše, je li dijete dobilo premalo pažnje od mene, uvažavam li ga kad mu je teško, odašilje li moje ponašanje poruku 'volim te' i kada se dijete najlošije ponaša...

  • Kada dijete reagira na našu granicu snažnim emocijama, na nama je da ih samo razumijemo i uvažimo. I nikada ne poučavamo djecu nečemu kada su u tom ponašanju i u tim snažnim emocijama. Tada samo budemo svjesni, strpljivi, uvažavajući i pokazujemo primjerom što znači samoregaulacija emocija i ponašanja. Poučavamo tek kasnije kada se svi smire.

    • Sve ovo što je Tanja navela, kao i brojne druge roditeljske izazove, detaljno je obradila u svom prvom e-priručniku'Odgoj s manje stresa'. Jer, u odgoj se zaista isplati ulagati!

    Tekst: Josipa Scotti Čavlina
    Foto: Shutterstock