Spavanje u odvojenim sobama nije, međutim, jedino obilježje 'novog roditeljstva' po kojem se zapadnjaci razlikuju od ostatka svijeta. Mnogo toga što se na Zapadu smatra standardnom roditeljskom praksom, od stavljanja djece da spavaju tijekom dana do večernjeg treninga spavanja i guranja djece u kolicima, drugdje je sve samo ne standard.'Spava li već u svojoj sobi?'

dijete spava s roditeljima
Ovo pitanje često se postavlja roditeljima na Zapadu kada njihova beba izađe iz novorođenačke faze. Malo je, međutim, poznato da je spavanje djece u odvojenim sobama relativno nova pojava koja nije rasprostranjena diljem svijeta. U brojnim je kulturama, naime, posve normalno da roditelji dijele sobu, a nerijetko i krevet, sa svojom bebom.

Analizirajući roditeljske prakse, BBC navodi kako se roditeljima u SAD-u i Velikoj Britaniji savjetuje da spavaju u istoj sobi sa svojom bebom prvih šest mjeseci bebina života, no mnogi taj period vide kao kratko vrijeme prije nego što će dijete preseliti u njegovu sobu.U većini drugih kultura, bebe ostaju s roditeljima u sobi puno duže. Pregledni rad iz 2016. godine, u kojem su analizirana istraživanja provedena na temu djece koja dijele ne samo sobu, već krevet s jednim ili oba roditelja, utvrdio je da takva praksa postoji u mnogim azijskim zemljama: više od 70% djece u Indiji i Indoneziji spava u istoj sobi s roditeljima, dok je u Šri Lanki i Vijetnamu takve djece više od 80%. Istraživanja o tome koliki postotak djece dijeli krevet s roditeljima u zemljama diljem Afrike nisu česta, ali tamo gdje ona postoje, sugeriraju da je takva praksa sveprisutna.

Debmita Dutta, liječnica i savjetnica za roditeljstvo u Bangaloreu, u Indiji, kaže da je, unatoč zapadnim utjecajima, dijeljenje kreveta ostalo jaka tradicija u Indiji - čak i u kućanstvima u kojima djeca imaju vlastite sobe.

'Četveročlana obitelj ima tri spavaće sobe, po jednu za svako dijete i jednu za roditelje, ali i tada ćete pronaći oboje djece u roditeljskom krevetu. To je česta pojava', rekla je.

'Spavanje u istom krevetu jedan je od načina na koji majke rješavaju problem beba koje se bude noću', rekla je Dutta te opisala kako je njezina kći imala svoj krevet, no bio je smješten tik uz krevet na kojem su spavali ona i suprug. Njezina je kći tako spavala do svoje sedme godine.

'Čak i nakon što sam je prestala dojiti, voljela je spavati s nama u istoj sobi', rekla je Dutta.

Umjesto da djecu duže drže bliže sebi, roditelji u zapadnim kulturama posežu za metodama kojima se djecu uči samouspavljivanju. Najekstremnija je verzija ostavljanje bebe da plače dok ne zaspi. Svrha svega je da bebe dulje spavaju kako bi roditelji dobili prijeko potreban mir. U Australiji čak postoje škole u kojima se trenira spavanje. Takve škole financira država, a roditelji se mogu prijaviti kako bi naučili svoju djecu samouspavljivanju.

Poticanje rane neovisnosti u skladu je s tipičnim zapadnjačkim kulturnim fokusom na individualizam. Iz tog razloga, dijeljenje kreveta s djetetom nekima se čini kao da roditelji popuštaju djetetu i potiču ga da ostane ovisno o njima. No, roditelji s izraženijim kolektivističkim razmišljanjem, poput Dutte, to ne vide tako.

'Dajete im malo samopouzdanja i malo neovisnosti, a oni će se ionako sami odvojiti od vas', rekla je Dutta i dodala: 'Neće se zauvijek držati vas.'

Kulture utječu ne samo na to gdje djeca spavaju već i na to kada i koliko spavaju. Istraživanje koje su proveli Jun Kohyame, izvršni direktora Medicinskog centra Bay Urayasu Ichikawa u Tokiju, i njegovi kolege, otkrilo je da bebe u Japanu nakon što napune tri mjeseca danju spavaju manje od djece u drugim azijskim zemljama. Vjerojatno zato što se san u Japanu smatra lijenom aktivnošću.
azijski roditelji u igri djetetom
Kohyama je također otkrio da djeca u azijskim zemljama idu kasnije spavati od djece u zapadnim zemljama. Smatra da su za to dijelom odgovorni roditelji koji navečer žele provesti vrijeme sa svojom djecom. Dijeljenje kreveta s djetetom, što je kulturalna norma u Japanu, također je jedan od mogućih uzroka.

'Roditelji osjećaju da je njihova beba dio njihova tijela', izjavio je Kohyama za BBC.

Iako Američka akademija za pedijatriju roditeljima savjetuje da u prvim mjesecima dijele sobu sa svojom bebom, kako bi smanjili rizik od sindroma iznenadne dojenačke smrti, Akademija upozorava roditelje da s bebom u isto vrijeme ne bi trebali dijeliti i krevet jer je dijeljenje kreveta povezano s povećanim rizikom od iznenadne dojenačke smrti.

Ali Rashmi Das, profesor pedijatrije na indijskom Institutu medicinskih znanosti Bhubaneswar, i autor preglednog rada koji govori o sigurnosti spavanja beba u krevetu s roditeljima, upozorava da nedostatak kvalitetnih istraživanja na tu temu otežava donošenje zaključka o tome je li dijeljenje kreveta s bebom veći rizik za iznenadnu dojenačku smrt od, primjerice, pušenja ili alkoholizma.

'Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da roditelji koji dijele krevet s bebom povećavaju rizik za naglu smrt svojeg dojenčeta', rekao je Das.

Osim toga, istraživanja se uglavnom provode u zemljama s visokim dohotkom u kojima roditelji rjeđe dijele krevet s djecom. Ali, i u zemljama s niskim dohotkom, u kojima je dijeljenje kreveta dio tradicije, imaju niže stope iznenadne dojenačke smrti.

'Kulturne prakse povezane su s nižim rizikom od sindroma iznenadne dojenačke smrti', smatra Helen Ball, profesorica antropologije na Sveučilištu Durham i direktorica sveučilišnog laboratorija koji se bavi problemom spavanja roditelja i beba. Velika je vjerojatnost da će majke pakistanskog podrijetla, koje žive u Velikoj Britaniji, dulje dojiti djecu, i da neće pušiti, piti te staviti dijete da spava u drugoj sobi, što su sve rizični faktori za iznenadnu dojenačku smrt.

Profesor Ali Rashmi Das kaže kako bi osobno volio kada bi se svim roditeljima sugeriralo da dijele krevet sa svojom bebom, ali uz jednu važnu napomenu: osobe koje dijele krevet s djetetom ne smiju pušiti, uzimati alkohol i ne bi smjele biti pretile.

Nositi dijete ili ne? Drugi važan detalj su nosiljke koje bebama daje mogućnost da su u blizini svojih roditelja i tijekom dana, dok oni rade. Nošenje djece u marami nije novi trend. To je nešto što ljudi rade otkad je svijeta. Dječja su kolica postala popularna tijekom viktorijanskog doba, kada su tradicionalne nosiljke za bebe postale rjeđe u nekim segmentima zapadnog društva. U ostatku svijeta postoji toliko različitih načina nošenja djeteta koliko ima različitih kultura.

Čak i roditelji koji ne koriste nosiljku primijetili su da na bebu, kad je prime u ruke, to ima umirujući učinak.

'Roditelji intuitivno znaju da otkucaji njihova srca snažno utječu na umirivanje bebe', kaže Kumi Kuroda, s Nacionalnog instituta za istraživanje mozga Riken u Japanu.
azijski tata nosi bebu
Kuroda je počela proučavati fiziološke učinke nošenja novorođenčadi kada je vidjela da istraživanja koja su koristila roditeljske dnevnike, a ne fiziološka mjerenja, nisu pronašla vezu između nošenja beba i njezina plača. Istraživanje je otkrilo da bebe manje plaču kad ih se nosi. Na bebu umirujuće djeluje i to kad ih vozite u kolicima ili autosjedalici, kao i samo držanje bez kretanja, no najbolje je kada sve navedeno kombinirate.

Je li normalno da beba spava cijelu noć? Bliski kontakt danju i noću je ono što bebe očekuju, i biološki gledano. Osim toga, u prvim ih je mjesecima potrebno danonoćno hraniti. Čak i kad se djetetov biološki sat razvije, i ono prestane spavati po danu, posve je normalno da će se vaša beba i dalje buditi noću.

'Biologija beba nije se dramatično promijenila tijekom stotinu ili tisuće godina. No drastično su se promijenile naša kultura i naša očekivanja od beba i roditeljstva', rekla je Ball.

Ipak, većina roditelja na Zapadu smatra da buđenje noću nije normalno.

'Razvili smo mit o tome da se bebe ne bi trebale buditi noću', kaže Ball.

A taj mit ima i posljedice. Poremećen san u ranom roditeljstvu povezan je s postporođajnom depresijom. No Ball kaže da pokušaj 'popravljanja' dječjeg sna ne ulazi u srž problema.

'Roditelji koji su depresivni doživljavaju poremećaj spavanja svoje bebe gore od roditelja koji nisu depresivni', upozorava Ball koja smatra da zapravo treba 'popraviti' ono što se događa u glavama roditelja.

Ideja da starije bebe moraju prespavati noć dolazi iz istraživanja koje je provedeno 50-ih godina prošlog stoljeća, a koje je pokazalo da je od 160 beba u Londonu njih 70% počelo spavati čitavu noć već tijekom prva tri mjeseca života.

Znanstvenici su spavanje beba tijekom noći definirali kao nebuđenje roditelja plakanjem između ponoći i pet ujutro, što nije osmosatni neprekidni san za kojim čeznu mnogi odrasli, a da pritom ne razmišljaju o tome jesu li njihove bebe uopće spavale.

U svakom slučaju, još je uvijek 30 posto beba koje nisu uspjele spavati čitavu noć, a polovica onih koje su 'prespavale' noć kasnije su se počele ponovno buditi. Čak i danas mnoga istraživanja o spavanju dojenčadi promatraju samo određenu podskupinu globalne populacije.

Kulturološke razlike!

'Većina istraživanja tijekom posljednjih nekoliko desetljeća provedena je na primjeru beba koje žive na Zapadu', rekla je Ball.

Iako nesumnjivo postoje razlike u kulturama, kada je riječ o načinu na koji se brinemo o bebama, i u samim kulturama postoje značajne razlike. Ne misle svi na Zapadu da je idealno da beba spava u vlastitoj sobi. Primjerice, u jednom su istraživanju talijanski roditelji to nazvali neobzirnim ponašanjem.

Osobne okolnosti igraju veliku ulogu u tome kako se ljudi brinu za svoje bebe, a svaki roditelj pronalazi svoj način na koji to čini.

'Sve su obitelji različite, tako da je velika raznolikost u redu', kaže Kuroda koja je spavala sa svoje četvero djece kako bi nadoknadila to što je nema tijekom dana.

'Radim puno radno vrijeme i još kad se odvojim od svoje bebe čitavu noć, uvidjela sam da provodim s njom minimalno vremena. S bebama možemo intenzivno komunicirati, čak i noću. To je prava komunikacija i zajedničko provedeno vrijeme', rekla je.

Kao zaključak, stručnjaci savjetuju da pronađete ono što odgovara vama i vašoj bebi, umjesto da se previše brinete o tome što netko drugi radi.

'Najvažnije je da se roditelj i bebe prilagode jedni drugima. To je kao da plešete tango', rekli su.

Tekst: Ivana Kalogjera

Foto: Shutterstock