Prema podacima koje je objavio na svojim stranicama Hrabri telefon, velik broj djece u Hrvatskoj izložen je zlostavljanju: 15% – 40% fizičkom, a 16% – 34% emocionalnom zlostavljanju (BECAN, 20121; Hrabri telefon i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 20062 ). Također, jedno od petero djece tijekom života doživi seksualno zlostavljanje.

Zlostavljanje je djece čest problem diljem svijeta, no ono se, prema stručnjacima, ne odnosi samo na fizičko ozljeđivanje djeteta od strane odrasle osobe. Iako je fizičko zlostavljanje najprepoznatljivije i ostavlja dugotrajne posljedice na psihu, govorimo još i o emocionalnom i seksualnom zlostavljanju, a svako navedeno dokazano šteti dječjem razvoju.

Ako pokušavamo definirati emocionalno zlostavljanje, dolazimo na vrlo osjetljivo tlo jer, ponekad roditelji nisu svjesni svojega ponašanja koje se može definirati kao zlostavljačko, a pri čemu djetetu ne ostaju modrice po tijelu, ali dugoročno, emocionalno zlostavljanje velike rane na psihi i emocijama djeteta te uništava njegovu osobnost.

U emocionalno zlostavljanje ulazi širok raspon nepoželjnog ponašanja odrasle osobe prema djetetu, od ignoriranja i suzbijanja djetetovih emocionalnih reakcija, posramljivanja i bilo kakvog ponižavajućeg ponašanja prema djetetu (Sram te bilo!, Zločesta si!) pa do verbalnog zlostavljanja kao što je nazivanje pogrdnim imenima, vrijeđanje ili uspoređivanje s bratom/sestrom ili prijateljima (Vidiš kako je Toni to lijepo napravio, a ti ne možeš.).

Emocionalno zanemarivanje također je oblik emocionalnog zlostavljanja, a riječ je o uskraćivanju osnovnih emocionalnih potreba, poput pružanja utjehe ili sudjelovanja u djetetovu društvenom životu ili stavljanju prevelikih očekivanja pred dijete.

No, ipak, da bi se utvrdilo zlostavljanje, prethodno navedena ponašanja prema djetetu trebaju biti kontinuirana i dominantna.

Naravno, svaki roditelj želi najbolje svome djetetu, a ponekad nismo svjesni nekih obrazaca ponašanja koje smo preuzeli od svojih roditelja. Kako bi se osvijestio emotivni oblik zlostavljanja, roditelj treba raditi na sebi i razumjeti kakve se sve vrste ponašanja mogu definirati kao zlostavljačke i kakve imaju posljedice na razvoj djeteta.

Istraživanja potvrđuju da su posljedice emocionalnog zlostavljanja ozbiljne!

Na primjer, svjedočenje obiteljskom nasilju tijekom djetinjstva utječe na smanjenje vizualnih i verbalnih sposobnosti, a učinak je najizraženiji kod osoba koje su svjedočile obiteljskom nasilju u dobi između 11 i 13 godina.

Svjedočenje obiteljskom nasilju također utječe na dijelove mozga zadužene za procesuiranje emocija, pamćenje i učenje, što se najbolje može primijetiti kod djece u dobi od 7 do 13 godina.

Verbalno zlostavljanje u djetinjstvu utječe na dijelove mozga koji su zaduženi za sluh i govor te uzrokuje lošije verbalne sposobnosti u mlađoj odrasloj dobi.

Kako je privrženost roditeljima ili nekom drugom primarnom skrbniku u djetinjstvu temelj razvoja otpornosti i zdrave osobnosti, ako je dijete zlostavljano i takva mu je sigurnost poljuljana, ono može razviti anksioznu, nesigurnu privrženost, a što kao posljedicu može imati poremećaje privrženosti kasnije u životu.

Posljednja istraživanja također potvrđuju kako zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu povećavaju rizik od depresije  54%, od suicida  67% i od zlouporabe droga 64%, a mogu biti i rizični faktor za razvoj graničnog poremećaja ličnosti, shizofrenije, višestrukih ličnosti i antisocijalnog poremećaja ličnosti.

Djeca koja su izložena bilo kakvom obliku zlostavljanja često imaju poteškoća s učenjem i ponašanjem u kolektivu svojih vršnjaka.

U odrasloj dobi, osobe koje su bile žrtve zlostavljanja i zanemarivanja u djetinjstvu, često imaju problema s kontrolom emocija, imaju lošu sliku o sebi, imaju slabije socijalne vještine i akademsku motivaciju, ali su i podložnije agresivnom ponašanju, poteškoćama u odnosima s vršnjacima i delikvenciji.

Tekst: S.M.

Foto: Shutterstock