"Roditelj koji na dijete gleda kao na osobu koja ima jednako dostojanstvo kao i odrasla osoba, ponašat će se prema njoj mnogo drukčije od one koja gleda na dijete kao pasivnog recipijenta kojeg mora nešto naučiti. Način na koji se ophodimo s djecom od prvog dana njihova života utječe na naš odnos kasnije kad imaju 1, 2, 3+ godina kao i cijeli njihov život", govori Tanja Hrvatin Šimičić, certificirana edukatorica za roditelje i magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, koju rado pratimo na Instagramu.

Osim što će uskoro roditi svoje drugo dijete, Tanja završava svoju prvu e-knjižicu o odgoju 'Od sukoba do sklada', dok usporedo već radi na drugoj. 

Sve ono o čemu piše i govori i sama primjenjuje podižući svoju dvoipolgodišnju kćerkicu Evu, koja joj uvijek pruži najbolju povratnu informaciju - da je pristup iza kojeg stoji jedini ispravan. Pa će tako na ovu temu ophođenja prema djeci, Tanja kazati: 

"Ostanem očarana kako moje dijete reagira kada prilikom presvlačenja postupam s poštovanjem. Umjesto da joj bacim majicu preko glave i obučem što brže, mogu joj pristupititako što ću joj reći kako će se sada obući, koju ću ruku najprije ili pitam koju prvu ona želi i dam joj prostora za odgovor prije nego učinim. I tako korak po korak".

No zašto je važno baš tako, strpljivo i s uvažavanjem postupati s djecom? 

"Djeca se tada mnogo manje opiru i više sudjeluju jer se osjećaju poštovano i aktivno. Na taj način dijete usvaja uvjerenje da je svijet sigurno mjesto za njega, a to je temelj svega u životu. Kada im tako pristupamo onda dobivaju i poruku da se tuđe tijelo poštuje pa će onda i oni poštovati tijelo druge djece - mnogo manje vjerojatno će udarati, gurati, bockati. Jer su roditelji poštovali njegovo tijelo tako da su usporili, najavili, govorili što rade....
Osobno - savršeno djeluje. Reakcije na način pristupanja su toliko vidljive. Korak po korak se stvara odnos povjerenja. Tada dijete mnogo manje testira granice nepoželjnim ponašanjima", govori te navodi još jedan primjer iz svakodnevnog života. 

"Tako je i s, primjerice, brisanjem nosa - dođemo samo i obrišemo pa makar s leđa ili dođemo ispred djeteta i kažemo, obrisat ću ti nos, sačekamo sekundu njegov odgovor i onda obrišemo. Ukoliko dijete pobjegne, nema veze. Zaustavimo ga i obrišemo". 

Nemam ja vremena za to, reći će mnogi roditelji, koji imaju hrpu obaveza, a jutra im obično izgledaju tako da užurbano odijevaju svoje mališane da bi ih na vrijeme odveli u vrtić i stigli na posao. No Tanja i njima ima što za reći. 

"Iako se čini - jao tko ima vremena toliko - da, malo malo više vremena uzme, ali rezultati su takvi da imamo onda mnogo manje problema u odnosu s djetetom koji nam oduzimaju vrijeme. Tako da smo zapravo u plusu s vremenom", objašnjava te zaključuje da su i takvi trenutci jako važni, jer su to trenutci povezivanja s djetetom. I što ih je više, bit će manje onog povlačenja za nogavicu da se stalno igrate s njima ili da ste im blizu.

O toliko važnim trenutcima povezivanja, Tanja će već govorila nekoliko puta. Naime, mnogi će roditelji priznati da nerijetko baš i nemaju vremena za igru sa svojom djecom kada nakon osmosatnog radnog vremena dođu kući s posla, i da bi jako voljeli da im se djeca nauče igrati sama. Upravo zato ističe: "Ono što djeci treba nije da se svaki dan igramo s njima određeno vrijeme, već im treba naša prisutnost. Aktivnosti poput hranjenja, kupanja, uspavljivanja... zapravo su aktivnosti u kojima se najviše možemo i trebamo povezati s djecom. Tada trebamo biti prisutni. Prisutnost je promatranje djece bez sudova, promatranje onoga što rade, kako rade, gledanje u dubinu njihovih duša. Vidjet ćete kako uzvrate prekrasno. A kako reagiraju na našu prisutnost onda kada se ne ponašaju kako bismo mi voljeli? Prisutnost je zbilja rješenje! Podarite je djeci. Neka to bude broj 1, a tek onda igra s njima oko koje osjećate toliko krivnje, jer se kao ne igrate dovoljno ili zato što vas to dijete stalno traži."

Tekst: J. S. Č. 
Foto: Shutterstock