U dobi od 46 godina, ostala sam bez supruga, koji je umro nakon dugogodišnje bolesti, a mojih je troje djece ostalo bez oca – kćer u 20., sin u 12. i najmlađa kćer u 9. godini života. Prolazeći svoje razdoblje žalovanja i žalovanje sa svojom djecom, moram reći da je to dugotrajan i bolan proces te da vas na tome putu čekaju svakakva iznenađenja. Osim što sam ja proživljavala različite osjećaje, jednako me boljelo dok sam gledala svoju djecu kako im je teško i kako pate.

Budući da sam od onih osoba koje bi najradije na teške emocije pobjegle glavom bez obzira, ne bi o tome pričale, a kamoli spominjale nemili događaj, morala sam se radi svoje djece promijeniti. Jer, oni su imali potrebe pričati o svome bolnom iskustvu, a ja sam morala u tome sudjelovati. Tako su oni bili meni terapijska podrška, a ja sam, dopuštajući im da pričaju o svojim osjećajima, pomagala njima.

Ipak, u jednome trenutku morali smo zatražiti stručnu pomoć jer sin, koji je tada ulazio u pubertet, teško je podnosio razdoblje žalovanja pa je krenuo na psihoterapiju.

Žalovanje je univerzalno iskustvo. Da, isto tako i vrlo osobno iskustvo. Također, često je utemeljeno na vrsti odnosa koji imamo, dobi u kojima izgubimo osobu, svome identitetu, religijskim i duhovnim vjerovanjima, kulturnim standardima i očekivanjima.

Što psihologija govori o žalovanju? Možemo naučiti kako se nositi sa žalovanjem kroz psihološki pristup.  Trajanje i intenzitet žalovanja ovisi o vrsti odnosa s osobom koju ste izgubili, je li taj gubitak bio očekivan ili je smrt nastupila iznenada. U procesu žalovanja očekivane ili neočekivane (prihvatljive) smrti, žalovanje može započeti mnogo prije nego što osoba umre.

Recimo, ako vam je draga osoba dugo bolesna, taj process žalovanja počinje onoga trenutka kada shvatite da je nepovratno gubite. U neočekivanoj smrti intenzitet žalovanja se ne mijenja, ali se smanjuje mogućnost suočavanja s gubitkom.

Prihvaćeno nasuprot neprihvaćenog žalovanja! Neprihvaćeno žalovanje, koje je se poziva na skrivenu patnju i bol, otkrio je dr. Kenneth Doka, koji je koristio taj termin da identificira tip žalovanja koje nije bilo prihvatljivo ili prepoznato od društva kao zakonito. U nezakonitom je žalovanju, veza između pokojne osobe i onoga tko je preživio upitna, važnost preživjelog je minimalizirana, a potreba za žalovanjem umanjena.

U tu vrstu gubitka ulazi spontani pobačaj, samoubojstvo, smrt kućnog ljubimca, prekid ili gubitak u izvanbračnim zajednicama ili odnosima, gubitak bivšeg supruga ili supruge, ili gubitak posla. U takvim je situacijama važno podsjetiti sebe da je vaš osjećaj gubitka osnovan i da imate pravo žalovati.

Razlike osobnosti u iskazivanju žalosti! Postoje razlike u tome kako se sa žalovanjem nose muškarci, a kako žene, a to je najčešće uvjetovano kulturološki. Tako, muškarci su naučeni žaliti fizički I kognitivno, dok za žene je prihvatljivo da žaluju intuitivno, odnosno da iskazuju emocije.

Naravno, to ne znači da muškarci nisu sposobni žaliti intuitivno niti da žene neće žalovati kognitivno.

Djeca i žalovanje! Žalovanje kod djece, prije svega ovisi o njihovoj dobi i zrelosti, i najčešće će im trebati osoba koja će ih voditi kroz taj proces ako je došlo do gubitka njima važne osobe u životu. Otvoreni razgovor o emocijama, dobar je način da se oni otvore i da shvate kako nije dobro osjećaj boli zadržavati u sebi, nego da moraju proći kroz fazu tugovanja, i da je prihvatljivo biti tužan.

Važno je znati da dječja bol i patnja mogu biti u intervalima, što znači da možete u jednom trenutku primijetiti njihovu tugu, a u sljedećem trenutku mogu se veselo igrati sa svojim prijateljima. Također, djeca imaju tendenciju razmišljati da oni igraju ulogu u smrti svojih voljenih.

Klinički model procesa žalovanja Naša osobna bol nije linearni process, a klinički psiholozi identificirali su različite modele koji opisuju taj proces.

1. Poricanje. Naša početna reakcija na gubitak bilo koje vrste, iako smo ga predvidjeli, osjećaj je da se ustvari nije dogodio.

2. Emocionalno proživljavanje. Taj zadatak obično uključuje proces emocija žalosti, anksioznosti, ljutnje, krivnje, depresije i usamljenosti.

3. Prihvaćanje. Važno je naučiti kako funkcionirati s posljedicama gubitka, koji je ostavio traga u unutarnjem, vanjskom i duhovnom svijetu. Gubitak je promjenio cijelu stvarnost i treba vremena da pronađete svoje emocionalno uporište. Napokon prihvaćate činjenicu da voljene osobe nema i pokušavate svoj život organizirati bez nje.

4. Održavanje veze s pokojnikom dok život ide dalje. Vrijeme u kojem tražite način da održite povezanost s pokojniko na način koji vama ima smisla.

dijete na terapiji
Image: 559482237, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Andrea Obzerova / Alamy / Alamy / Profimedia

Kako podržati malu djece dok se nose s gubitkom? 1. Budite jasni kad s djecom razgovarate o smrti. Izbjegavajte koristiti pojmove "preminuo/la" ili "napustio nas", takvi ih pojmovi mogu samo zbuniti. Primjereno je da koristite kulturološka, religijska i spiritualna vjerovanja da objasnite gubitak.

2. Podržavajte djecu da izraze svoje emocije kroz riječi. Razmotrite korištenje grafikona osjećaja, koji prikazuje slike različitih emocija.

3. Podsjetite ih da bi mogli iskusiti različite i konfliktne emocije koje su normalan dio reakcije na gubitak.

4. Često djeca mogu osjećati da su ona prouzročila smrt. Ako to prepoznate, objasnite im kako ona nemaju ništa sa smrću.

5. Zadržite djeci rutinu. Ako djeca imaju rutinu u dnevnim aktivnostima, to im daje osjećaj sigurnosti.

6. Ohrabrite djecu da pitaju o smrti I, ovisno o dobi, ponudite im knjige, filmove ili crteže kako bi mogli razumjeti što se događa.

7. Potaknite ih da osobi koju su izgubili nacrtaju crtež ili napišu pismo te izraze svoje osjećaje.

Tekst: S.M.

Foto: Profimedia