Pretilost djece jedan je od čestih problema s kojima se danas suočavaju roditelji. A ja, kao jedan od tih roditelja, kažem vam, to nije nimalo lako. Ovaj problem nije samo fiziološki problem vašeg djeteta, nego utječe na njegov psihorazvoj, emotivni razvoj, utječe na njegove socijalne kontakte, a potom utječe i na vas. Promatrate svoje dijete i shvaćate da ima problem s kojim se samo ne može nositi i u sebi se pitate "Kako sam dopustila da dođe do toga?".

Svaki put kad vam dijete dođe kući iz škole žalosno i prizna da mu je netko u razredu rekao: "Hej ti, debeli!", vi osjećate krivnju jer se smatrate odgovornim za nastali problem. Niste dovoljno pazili na prehranu, niste obraćali pozornost na djetetovo psihičko stanje, niste bili dobar primjer, previše ste bili zauzeti svojim poslovima...

Moj je sin kroz svoju osnovnu školu doista patio zbog viška kilograma. I tkogod se ikad u životu borio s pretilošću, zna da je to zatvoreni krug iz kojega je teško izaći, teško je shvatiti što je uzrok, a što posljedica i koji bi trebao biti vaš prvi korak u rješavanju tog problema. Kada kažem patio, mislim doista patio. Socijalno je bio isključen jer, zbog svoje pretilosti, u igri nije motorički dostizao svoje vršnjake. Kad ste 9-godišnjak, druženja s vršnjacima ostvarujete kroz igru. Sve vrste igara, koje su uključivale fizičko kretanje, njemu su stvarale nelagodu pa ih je izbjegavao.

Naravno, kad na taj način izbjegavaš druženja, vršnjaci te počinju ignorirati i ubrzo te više nitko ne zove u igru, a ti patiš. Tada dolazi faza u kojoj izbjegavaš druženja da bi izbjegao zadirkivanja na svoj račun, razina samopouzdanja ti opada, a slika o tebi i tvome tijelu postaje sve lošija. Kod sina sam tada primijetila da utjehu zbog tuge i osjećaje odbačenosti počinje tražiti u hrani. I tu počinje pakao, za dijete i za roditelja.

Odakle početi? Mene, kao majku koja se nije prestajala okrivljavati zbog stanja u kojem se našao moj sin, zanimalo je tko bi trebao istrčati iz začaranog kruga. Moj sin samo je svjestan toga da ima viška kilograma i da je nesretan što nema prijatelja. Ja sam vidjela ipak malo širu sliku. Odlučila sam početi od sebe. Osjećaj krivnje nikamo ne vodi, idemo prihvatiti situaciju kakva jest i pokrenuti se, na bilo koji način.

Smatrala sam da je važno potražiti pomoć i pronašla sam psihoterapeuta za svoga sina, a usporedo s tim, uvela sam promjene u prehrani za cijelu obitelj. Ovu bitku moramo voditi svi zajedno i na svim poljima inače neće biti rezultata. Naš je zajednički cilj bio dugoročan: želim da moje dijete stvori zdrave prehrambene navike, pozitivan stav o sebi i dugoročno počne uživati u tjelesnoj aktivnosti!

Kako je sin bio u fazi fizičkog razvoja, prema savjetu pedijatra, odlučila sam da se nećemo fokusirati na gubljenje težine, nego ćemo stremiti tome da više ne dobiva na težini. Bude li ostajao na svojoj težini, a usput rastao, zapravo je u gubitku kilograma, zar ne?

Promjena u prehrani krenula je postupno. Dogovorili smo se svi da nam je prvi korak izbacivanje slatkiša i industrijskih grickalica, kao cheat day uveli smo jedan dan u tjednu, kada svatko može izabrati jednu poslasticu. Istina, bilo je zahtjevno planirati svaki dan 3 zdrava glavna obroka i 2 međuobroka, izbacili smo mnoge namirnice i ubacili hrpu novih. Na stol su došli novi okusi, koji nisu isprva bili prihvaćeni, puno smo eksperimentirali. Nekada smo radili i kompromise, ali nema obeshrabrenja - naša borba ide dalje. I, ono što je najvažnije, ako neki dan bude poražavajući, znamo da je sutra novi dan i da nastavljamo dalje.

moje-je-dijete-pretilo-kako-da-mu-pomognem
Što se tiče uvođenja tjelesne aktivnosti, to je bilo malo teže. Naime, od njegove 4. godine, upisivala sam svog sina na sve moguće sportske aktivnosti. I potom ispisivala. Treninzi, kao i satovi tjelesnog odgoja u školi, za njega su bili traumatično iskustvo. Kao da je tek tamo postajao svjestan svojih slabosti i sa svakog bi se treninga vraćao kao totalni gubitnik. Dakle, još jedan novi sport nije dolazio u obzir, barem još neko vrijeme. Krenuli smo sa zajedničkim šetnjama i vožnjama biciklom, a jednom tjedno bismo kod kuće zajedno vježbali.

Gdje smo sada? Cijeli ovaj proces traje već dvije godine. U dvije godine moj je sin narastao gotovo 15 cm, a dobio je samo 5 kg, što je zadovoljavajući rezultat. Njegova je tjelesna kondicija puno bolja i počeo je uživati u vožnjama biciklom. No, kao obitelj, ne posustajemo... I nadamo se dugoročnim rezultatima.

Tekst: S. M.

Foto: Shutterstock, Profimedia