"Vidimo li one koji su najranjiviji?“, jedno je od ključnih pitanja koje je otvorio međunarodni stručni skup koji su pod nazivom „Pandemija COVID-19 i mentalno zdravlje djece i adolescenata: prijetnja i prilika“  nedavno organizirali Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Grad Zagreb. Skup je privukao tisuću sudionika iz područja zaštite djece (zdravstvo, pravosuđe, policija, socijalna skrb, obrazovanje), iz Hrvatske, ali i iz čitave regije. O tome zašto je ova tema toliko važna, razgovarali smo s doc. dr. sc. Brunom Profaca, kliničkom psihologinjom na Poliklinici, koja je na skupu održala jedno od vrlo zapaženih predavanja.  

Kako djeca reagiraju na aktualnu krizu?
Iako djeca nisu pod najvećim rizikom zaraze, stres i druge karakteristike ove zdravstvene krize čine ih ranjivima. Njihove reakcije povezane su s njihovom dobi i zrelosti, jer znamo da djeca, osobito ona mlađa, nemaju razvijene mehanizme suočavanje, već su ovisna o odraslima i njihovoj podršci. Pokazalo se da mlađa djeca češće brinu od starije, ali sva djeca (i mala i velika) više brinu hoće li oboljeti netko njima blizak, neka odrasla osoba, nego hoće li oboljeti oni sami.

Kriza za njih donosi promjene i neizvjesnost, a za

neku djecu i gubitke koji ne moraju biti direktno povezani s bolešću ili smrću.

Primjerice, gubitak socijalnih kontakata, putovanja, sportskih natjecanja,

bavljenja dosadašnjim aktivnostima i dr. Najčešće ih muči promjena dnevnih

rutina, gubitak kontakata s prijateljima i članovima obitelji s kojima ne žive,

a ponekad i ograničavanje kontakata s roditeljima koji su na svom poslu pod

većim rizikom zaraze. Učenicima osnovne škole teža je nastava na daljinu od

nastave u školi, dok je mišljenje srednjoškolaca podijeljeno. Oni kojima je

teža nastava na daljinu često govore i o smanjenju slobodnog vremena tijekom

pandemije. U jednom istraživanju koje je provedeno kod nas pokazalo se da

djevojčice i starija djeca govore o lošijem psihičkom zdravlju od dječaka i

mlađe djece. Važno je voditi računa o tome da je djetetovo psihičko zdravlje u

sadašnjoj situaciji povezano s njegovim karakteristikama i karakteristikama

okoline u kojoj živi. Bitno je lakše djetetu koje je emocionalno stabilno i

manje tjeskobno, koje je društveno, manje osjetljivo i koje ima kvalitetne

odnose s bliskim osobama, ali i onoj djeci koja su u prošlosti imala manji broj

stresnih i traumatskih događaja te onoj koja imaju više druženja s drugom djecom

i odraslima. Već po ovom nizu, znamo da tako nije kod sve djece i da su, prema

tome, neka djeca ranjivija na sadašnju situaciju od drugih.

Kako možemo prepoznati da dijete traži pomoć?
Kao i u svim drugim situacijama i u vrijeme krize valja promatrati mijenja li se dijete. Promjene obično mogu biti vidljive na dva načina: dijete se može povući u sebe i postati šutljivije, mirnije, s manje interesa koji je pokazivalo ranije, ili može početi burnije reagirati, češće pokazivati frustraciju, ljutnju, burno izražavati osjećaje. U pozadini jednog i drugog mogu biti tjeskoba, tuga, neki doživljaj pritiska, gubitka, reakcija na neizvjesnost u kojoj živi…

Naravno, dijete često od bliskih osoba i samo traži

pomoć i podršku, govori kako mu je nešto teško, traži više vremena za boravak s

odraslima, pokazuje potrebu za većom sigurnošću. Važno je odgovoriti na te

potrebe i imati na umu da promijenjeni uvjeti u kojima živimo mogu biti stresni

za djecu. I ne uspoređujmo se, jer ono što dijete doživljava stresnim, ne mora

i nama biti tako, ali to nikako ne umanjuje djetetov doživljaj. Važno je da

čujemo kako ono vidi situaciju u kojoj živi.

Koja su djeca u ovakvim okolnostima najranjivija i zašto?
U vrijeme zdravstvene krize primarno valja voditi računa o djeci koja su oboljela, osobito onoj djeci s bolestima koje ih čine rizičnijima za kompleksnije i teže kliničke slike COVID-19. Uz njih, i sada i u ranijim sličnim situacijama u svijetu, pokazalo se da su za posljedice krize ili za stres koji krizu prati rizična djeca sa zdravstvenim teškoćama, s razvojnim teškoćama ili teškoćama mentalnog zdravlja, s obzirom na to da oni mogu imati dodatne rizike, prvenstveno povezane s ograničenjem zdravstvene skrbi, izostankom podrške ili tretmana. Svakako je teško i djeci koja su u institucijama, u sustavu socijalne skrbi, koja tada imaju ograničene kontakte s bliskim osobama i moraju se prilagoditi novim uvjetima.

Uz navedene, niz je drugih skupina djece kojima moramo

posvetiti pažnju. Praksa nam pokazuje kako su u situaciji općeg stresa ranjiva

djeca s ranijim iskustvima nasilja u obitelji, među vršnjacima ili u zajednici,

odnosno djeca s ranijim traumatskim iskustvima općenito i ona s većim brojem

takvih teških iskustava.

Osim dobi i razvojnog statusa odgovor djece na krizu povezan je i s njihovim karakteristikama ličnosti, s načinom doživljavanja svijeta oko sebe. Neka imaju više strahova, neka manje, neka su sklona brizi, tjeskobi, neka nisu. Međutim, na reakcije u krizi utječu i djetetova stresna i traumatska iskustva (primjerice, izloženost zlostavljanju, nasilju u obitelji i izvan nje, zastrašujućim događajima, bolest i gubici bliskih ljudi i dr.), stresovi njima bliskih osoba, kao i aktualni stresni događaji u životu (razvod roditelja, sukobi, promjena škole, preseljenje i dr.). Ova djeca najčešće izražavaju anksioznost i ranjivija su u aktualnoj krizi jer su i ranije doživljavala neizvjesnost i procjenjivala da „svijet nije sigurno mjesto“. I zato je važno da podrška odraslih bude usklađena s njihovim povećanim potrebama.

Što s djecom kojoj obitelj ne pruža podršku?
Mnoga djeca nemaju podršku obitelji, a uz to u uvjetima u kojima odrastaju imaju i druge stresove (konflikti roditelja, razvod, financijski stres u obitelji, roditelji narušenih roditeljskih kompetencija koji su sada pod još većim teretom…). Primjerice, dijete izloženo nasilju roditelja u situaciji izoliranosti (nastava na daljinu, nedostupnost podrške izvan obitelji) ima manju mogućnost potraži pomoći. Nerijetko se susrećemo s djecom koja su i ranije imala određene strahove ili izraženu tjeskobu, koja se sada intenzivira uslijed brige za članove obitelji. Primjerice, dijete koje osim brige za raniju bolest jednog roditelja sada brine i za zdravlje drugog roditelja može razviti separacijske teškoće koje će se opažati kao odbijanje odlaska u školu, kako se ne bi razdvojilo od roditelja o kojima brine. Ili pak možemo opažati poteškoće u ponašanju djeteta čiji otac radi u inozemstvu, majka je zdravstvena djelatnica koja je odsutna zbog posla, ali je izložena i dodatnom riziku od bolesti…

Dakle, svako dijete uz njegove karakteristike,

aktualne obiteljske i školske uvjete, valja opažati i u kontekstu toga kako se

aktualna kriza odražava na njega. Treba vidjeti intenzivira li ono ranije

teškoće, je li mu dostupna podrška, ima li uvjete za učenje i sl.

Što savjetujete roditeljima? Na koji način da budu podrška svom djetetu?
Savjetujem im da u vrijeme krize budu strpljivi, i prema sebi i prema djeci, bez obzira na to koje su ona dobi. Iako je neizvjesnost ponekad teška, stvarajte strukturu u svojoj obitelji, planirajte s djecom, pomozite im u uspostavljanju osjećaja kontrole nad svakodnevicom.

Djeci je ponekad potrebno tolerirati ponašanje kao da

su malo mlađa, i onima malima koji će pokazivati neko ponašanje koje su već

prerasli, ali i onima velikima koji će htjeti više nježnosti ili mogu tražiti

da im noću gori svjetlo u sobi i sl. Škola je sada drugačija i pred njih postavlja

nove zahtjeve, ali važno je ne raditi pritisak. Ovo nije kriza škole, ovo je

kriza veća od naše uske zajednice i svi smo ponekad uznemireni. Rutina da, ali

uz naglasak na povezanosti i emocionalnoj sigurnosti. Nikako ne rutina koja je

stroga i dodaje stres. Pokušajte potaknuti djecu da rade ono što vole i u čemu

uživaju. Općenito, u vremenu krize djeci je važna sva dostupna podrška. Dajte

im mogućnost da izraze i dijele teške osjećaje (u skladu s dobi i s osobom koja

je njima važna), budite im model u nošenju sa situacijom, pokažite optimizam i

vjeru u njihove snage. Važno je da im je odrasla osoba pri ruci. Slušajte ih,

prihvatite i poštujte njihove osjećaje, misli i potreba. To pridonosi njihovoj sigurnosti.

Kako postupiti ako primijetimo da je dijete anksiozno?
Možete djetetu reći da slične osjećaje i podsjetnike imaju i djeca i odrasli te da je to očekivan i „normalno“. Takav postupak nazivamo „normalizacija“ i on pomaže i djeci i odraslima.

Često odrasli smatraju da priznavanje osjećaja djetetu

može pojačati djetetove reakcije. Međutim, upravo suprotno, na taj im način

pokazujemo da ih prepoznajemo i razumijemo kao dio ljudskog iskustva. Kad

prihvaćamo djetetove osjećaje ono se osjeća da ga razumijemo, bit će mirnije i

spremnije da se izrazi. Djeca čiji roditelji ne pokazuju razumijevanje i

prepoznavanje osjećaja mogu biti zbunjena s onim što osjećaju, sniženog su

samopouzdanja i mogu dugoročno narušiti odnose s roditeljima. Moguće je da

dijete sadašnja situacija podsjeti na ranije teške događaje, na ranija

odvajanja od obitelji, strahove, gubitke. Budite izvor sigurnosti za dijete,

ponavljajte da ste tu za njega, pokažite razumijevanje za takve podsjetnike,

pitajte dijete što bi mu pomoglo. Podsjetite ga na neku od snaga/osobina koja

mu je tada pomogla, tko mu je u ranijim vremenima pomogao. Predvidite situacije

koje bi djetetu mogle biti podsjetnici na ranija iskustva i budite blizu. Ako

podrška roditelja/odraslih kod intenzivnijih anksioznih teškoća nije dovoljna,

važno je potražiti stručnu pomoć i individualizirani plan podrške i/ili

tretmana.

Posebno skrećem pažnju na djecu s ranijim traumatskim iskustvima (nasilje, nesreće…) jer kod njih može doći do retraumatizacije, tj. reakcije na sadašnju krizu koja je obojana, intenzivirana i oblikovana u skladu s reakcijama i načinom prilagodbe koje je dijete imalo u vrijeme ranijih traumatskih iskustava. Iako sadašnje iskustvo ne mora biti jednakog intenziteta ili jednako zastrašujuće kao ono ranije, dijete može doživjeti podsjetnike ranijih iskustava ili odnosa. Njima svakako pomaže dodatna pažnja. Važno je da odrasla osoba prepozna znakove ranije traume, ako može predvidi te situacije i kaže djetetu da zna da se ono u sadašnjoj situaciji može sjetiti ranijih događaja, i da je to normalno, da se događa i kod djece i kod odraslih. Dijete se može relaksirati uz tjelovježbu, opuštajuće aktivnosti, omogućite mu odmor. Možete i „vježbati“ optimizam. To nikako nije "ružičasto“ prikazivanje stvarnosti (ne govorite "ništa nije“, "sve je u redu“). To je usmjerenost na realistične i pozitivne ishode krize. Maštajte o budućim situacijama, pišite želje, radite plakate o budućim situacijama, kalendare aktivnosti. Razgovarajte s njima o krizi, recite im osnovne informacije i dopustite im da vas pitaju što žele. Neka pitanja mogu se ponavljati, budite spremni na njih. I kao što već svi znamo, ograničite stalnu dostupnost i preplavljivanje vijestima, to je dobro i za vas i za djecu.

Mnogi roditelji i sami trebaju pomoć. Kako da se oni nose s takvim situacijama?
Kako bismo mi odrasli mogli biti podrška djeci i nama je važna briga o sebi, ali i fleksibilnost i suosjećanje sa samim sobom, kao što suosjećamo s drugima. Iako je u medijima puno ovakvih savjeta, voljela bih da oni ne postanu nova "moranja“, danas kad se toliko toga mora, kad nam se govori "što činiti“, već da budu putokaz "na koji način“ pomoći sebi. Podržimo sebe, a onda i djecu, u malim koracima, jer i oni pridonose bitnim promjenama. Za početak ne treba puno – zastanite i priznajte sebi da vam nije uvijek lako. Normalno je da roditeljstvo nosi i frustracije, a u sadašnjem vremenu krize još i više. Kao i u drugim stresnim situacijama, tako i sada, dobro je primijeniti sve ono što nam inače pomaže (i prije krize bilo je puno stresa). Prisjetite se svojih načina nošenja sa stresom od prije (možda ste ih zaboravili), u čemu ste bili kreativni, pokušajte s nekom metodom opuštanja i relaksacije, odlučite se za nešto novo o čemu ste razmišljali a niste do sada primijenili. I pokušajte naći barem kratak dio u danu koji će biti samo vaš, vaš predah, "vaših pet minuta“.

Razmislite postoji li osoba s kojom možete razgovarati kad vam je teško. Razmjena iskustava s partnerom/partnericom, prijateljima, članovima obitelji, može puno pomoći. Ako ne tražite podršku, možda je nećete ni dobiti i tada frustracija raste. U mnogim situacijama ne možemo ukloniti uzroke koji izazivaju krizu, ali možemo krizu učiniti podnošljivijom, i sebi i djeci.

Razgovarala: Ivana Kalogjera
Fotografije: Shutterstock