testiranje-na-spolno-prenosive-bolesti-sto-kad-i-kako

Procjenjuje se da se svakog dana više od milijun ljudi diljem svijeta zarazi nekom od spolno prenosivih infekcija. Suprotno uvriježenom mišljenju, većina je zaraženih osoba bez simptoma ili su oni jako blagi te često i neprepoznati. Neliječene infekcije mogu dovesti do nastanka brojnih teških komplikacija poput neplodnosti, a čak 91% ukupnog broja raka cerviksa i anusa povezuje se s jednom spolno prenosivom bolesti – HPV infekcijom.

U ovome blogu pojasnit ćemo na koje se sve načine možete zaraziti spolno prenosivom infekcijom, koje su osobe pod povećanim rizikom od zaraze i zašto te koja je opasnost asimptomatskih infekcija. Donosimo vam i odgovore na pitanja na što se trebate testirati, gdje to možete napraviti i kako se zaštiti od spolno prenosivih bolesti.

Učestalost pojedinih spolnih prenosivih bolesti varira u pojedinim geografskim područjima, no generalno su najčešće infekcije klamidijom, mikoplazmom, gonorejom, humanim papiloma virusom (HPV-om), herpes simplex virusom (HSV-om), trihomonijaza te sifilis. Najozbiljnije infekcije kojima se možete inficirati spolnim putem uključuju i HIV te hepatitis B i C.

Većina zaraženih nema simptoma, a ukoliko se oni pojave, najčešće uključuju nešto od sljedećeg:

iscjedak iz uretre, penisa ili anusa
promijenjen iscjedak iz vagine (neobične konzistencije, količine, mirisa, boje)
abnormalno krvarenje iz rodnice
bolni i otečeni limfni čvorovi, najčešće u preponskom području
bol prilikom spolnog odnosa (dispareunija)
bolno mokrenje ili peckanje prilikom mokrenja
bol u donjem dijelu abdomena
povišena temperatura
osip na dlanovima, trupu ili tabanima
promjene na mjestu spolnog kontakta (spolovilo, anus, usta) u obliku ranica, bradavica i sl.

Spolno prenosive infekcije mogu se prenijeti kontaktom s tjelesnim tekućinama zaražene osobe, npr. predejakulatom i ejakulatom zaraženog muškarca, vaginalnim iscjetkom žene, krvlju, kontaktom s kožnim promjenama zaraženog, oralnim spolnim odnosom itd.

Ponekad se spolno prenosive infekcije prenose s majke na dijete u trudnoći ili tijekom poroda, korištenjem zajedničkih igala za injiciranje droge, upotrebom zajedničkog higijenskog pribora (npr. oštrica za brijanje) ili transfuzijom krvi (danas rijetko zbog uvođenja obaveznog testiranja krvi).

Najčešće asimptomatske infekcije u žena su infekcije gonorejom i klamidijom, dok je u muškaraca infekcija trihomonasom često asimptomatska. Iako bez simptoma za pojedinca, asimptomatske infekcije jednako se brzo i lako šire u populaciji. Koliko brzo i jednostavno, pokazuje sljedeći primjer: ako jedna zaražena osoba svake godine ima nezaštićeni spolni odnos s novim partnerom, a svaki od njih ima nezaštićeni spolni odnos s jednim novim partnerom godišnje, a ti su partneri učinili isto, za 10 godina prva je osoba mogla zaraziti čak 1000 ljudi. Ako svaka osoba u ovom lancu ima dva nova partnera godišnje tj. dva partnera s kojima je imala nezaštićeni odnos, za 10 godina, broj potencijalno zaraženih zbog samo jedne zaražene osobe u ovom lancu raste na čak 59.000 ljudi.

Čak i kada ne pokazuju simptome, asimptomatske infekcije također mogu dovesti do komplikacija poput otežanog začeća ili neplodnosti, komplikacija u trudnoći ili prilikom poroda, ektopične trudnoće ili karcinoma cerviksa, anusa i usne šupljine (HPV) te karcinoma jetre (hepatitis). Infekcije HIV-om, hepatitisom ili sifilisom mogu uzrokovati ozbiljnu generaliziranu bolest, trajno oštećenje organa pa čak i smrt.

Svaki nezaštićeni spolni odnos nosi rizik od zaraze nekom od infekcija. Ispravna upotreba prezervativa (kondoma) prilikom svakog spolnog odnosa jedini je način da se zaštitite od spolnih bolesti. Svi oblici spolnog kontakta rizični su te se kondomi i ostale barijere trebaju koristiti i prilikom analnog i oralnog spolnog odnosa.

Treba imati na umu da korištenje kontracepcijskih sredstava štiti od trudnoće, no ne i od spolnih bolesti te da je zaraza moguća i bez ejakulacije, izmjenom drugih tjelesnih tekućina.

Prilikom analno-oralnog kontakta moguće je zaraziti se mikroorganizmima koji preko fecesa nastanjuju područje anusa poput Escherichiae coli, crijevnih parazita ili hepatitisa A.Prilikom oralnog spolnog odnosa također može doći do prijenosa spolnih infekcija, najčešće gonoreje i herpes simplex virusa, ali i klamidije te HPV-a. Rizik za prijenos HIV-a, u slučaju da ne postoje rane na usnoj šupljini ili genitalijama, odnosno anusu, gotovo je jednak nuli.

Određena ponašanja pokazala su se rizičnijima za zarazu od spolno prenosivih infekcija.Rizična ponašanja su:

nezaštićeni spolni odnos s novim partnerom (koji se nije testirao na spolno prenosive bolesti, a prije je imao nezaštićene spolne odnose)
rani početak spolne aktivnosti
prakticiranje spolnih odnosa s više spolnih partnera paralelno
prakticiranje spolnih odnosa s visokorizičnim partnerom (primjerice onim koji ima spolne odnose s drugim partnerima ili koji zloupotrebljava droge)
bilo kakav seksualni kontakt s prostitutkama
bilo kakav oblik nezaštićenog spolnog odnosa s nepoznatom osobom.

U određenim grupama uočena je viša stopa zaraze spolno prenosivim infekcijama.Rizične grupe su:

adolescenti i mladi između 15. i 24. godine starosti
muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima
osobe koje su već liječene od neke spolno prenosive bolesti
HIV pozitivni
trudnice
korisnici ilegalnih opojnih sredstava.

Rano otkrivanje spolno prenosivih infekcija izuzetno je važno kako bi se zaustavilo napredovanje bolesti i spriječio razvoj potencijalnih zdravstvenih komplikacija. Većina se spolno prenosivih infekcija može jednostavno izliječiti, najčešće uzimanjem lijekova kroz nekoliko dana. Međutim, ozbiljnije infekcije poput HIV-a te hepatitisa B i C teže je ili nemoguće u potpunosti izliječiti. Ipak, ranim otkrivanjem i liječenjem može se zaustaviti ili značajno usporiti napredovanje čak i najtežih bolesti. Tako ljudi zaraženi HIV-om koji su rano počeli s liječenjem, terapijom održavanja mogu držati razinu virusnih čestica u krvi na razini koju nije moguće detektirati, čime ni ne postoji mogućnost zaraze partnera prilikom spolnog odnosa. Njihovo se zdravstveno stanje na taj način održava na zadovoljavajućoj razini, a istovremeno se i kvaliteta njihova života značajno poboljšava.

Pojedine spolno prenosive infekcije povećavaju rizik od zaraze drugima – primjerice sifilis ili gonoreja povećavaju rizik od zaraze HIV-om čak do tri puta. Bez obzira na to jeste li već bili zaraženi nekom od spolno prenosivih bolesti (klamidijom, mikoplazmom, gonorejom, trihomonasom), zaraziti se možete ponovno, s obzirom da se na takve bolesti ne stvara trajna imunost. Prema tome, potrebno je nastaviti s redovitim ginekološkim pregledima i u slučaju rizičnog spolnog odnosa ponovno se testirati.

Uvođenjem Papa testova u rutinsku dijagnostičku obradu ginekoloških pacijentica napravljeni su ogromni pomaci u ranom otkrivanju karcinoma cerviksa. Važno je naglasiti da Papa testom ne detektiramo prisutnost spolno prenosive infekcije, već tražimo promjene na stanicama epitela cerviksa i rodnice koje najčešće nastaju kao posljedica infekcije HPV-om.

U Republici Hrvatskoj, testiranje na spolno prenosive bolesti provodi se na vlastiti zahtjev ili na preporuku liječnika ako se pojave neki od simptoma. U slučaju da imate neke od prethodno navedenih simptoma ili ste imali rizičan spolni odnos, vaš ginekolog (za žene) ili dermatovenerolog (za žene i muškarce) će provesti odgovarajuće testove kako bi se potvrdilo ili isključilo postojanje infekcije. Liječnik obiteljske medicine vas također može uputiti na testiranje, najčešće na Službu za kliničku mikrobiologiju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo ili Kliniku za spolne bolesti.

Besplatno i anonimno testiranje i savjetovanje za HIV, hepatitis i sifilis te ostale spolno prenosive infekcije provodi se u savjetovalištima Zavoda za javno zdravstvo, CheckPoint-ovima te nekim samostalnim udrugama.

Tzv. screening testiranje asimptomatskih pojedinaca rijetko kad se provodi na sve spolno prenosive uzročnike. Testiranje se obično provodi za određene spolne infekcije za koje pojedinac, na temelju svojih rizičnih ponašanja ili pripadanja određenoj skupini, ima viši rizik.

Osobe liječene od neke spolno prenosive bolesti trebaju se nakon liječenja ponovno testirati, a svi s povećanim rizikom trebaju se češće testirati. Također, preporuča se testiranje na HIV svim osobama od 13 do 64 godina barem jednom u životu. Novije smjernice Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (Centers for Disease Control and Prevention; CDC) i drugih međunarodnih udruženja predlažu testiranja na sljedeće:

SPOLNO AKTIVNE ŽENE MLAĐE OD 25 GODINA

– testiranje na klamidiju i gonoreju jednom godišnje
– testiranje na HIV u slučaju da postoji povećani rizik
– redoviti ginekološki pregledi i Papa testovi; preporuča se cijepljenje protiv HPV-a (najbolje prije početka spolne aktivnosti)
– testiranje na sifilis, trihomonas i hepatitis u slučaju da postoji povećani rizik

ŽENE STARIJE OD 25 GODINA

– testiranje na HIV ako još nije testirana, češće testiranje ako postoji rizik
– redoviti ginekološki pregledi i Papa testovi te moguće HPV-cijepljenje do 26. godine
– ako postoji povećan rizik, testiranje na klamidiju, gonoreju, sifilis, trihomonas
– testiranje na hepatitis B ako nije cijepljena ili je nepoznatog cijepnog statusa
– testiranje na hepatitis C ako partner ima kronični hepatitis C