Kod djece od 10-17 godina vrijeme koje su prosječno provodili na Internetu poraslo je za 66%, dok su igrali igrice čak 75% vremena više. Ovo su rezultati nedavno objavljene studije njemačkih znanstvenika iz Centra za pitanja ovisnosti djece i mladih klinici Hamburg-Eppendorf, koji su predstavljeni prošli tjedan u Berlinu. U studiji je sudjelovalo 1.200 obitelji s djecom u dobi od 10 do 17 godina, a dobiveni podaci uspoređeni su s onima iz rujna 2019. i travnja 2020. Dakle, zatvaranje škola zbog pandemije koronavirusa, manje obveza i odvojenost od vršnjaka dodatno je produbilo gorući problem među mladima – ovisnost o ekranima. „Višak“ vremena djeca danas više ne koriste kako su to činile generacije prije njih, u bezbrižnoj igri s prijateljima na igralištima i u parkovima, a za to nije kriva korona, već stil života kojeg diktiraju moderne tehnologije i zbog kojeg se djeca sve manje druže u stvarnom svijetu i zbog kojeg nerijetko gube maštu, kreativnost, želju za igrom…

"Nepojmljivo mi je da moja 14-godišnja kći većinu vremena provodi u kući. Ima jednu prijateljicu s kojom se povremeno prošeće, otiđu do obližnje slastičarnice na sladoled, i to je sve. Kad se sjetim sebe u njezinim godinama; roditelji su me doslovce morali tjerati doma. U kući bih bila par minuta, koliko je trebalo da na brzinu pojedem ručak, a čitav dan trčali smo po parkovima, igrali se skrivača, graničara, smišljali izazove… To je bilo djetinjstvo. Kao majka sam vrlo zabrinuta, iako je moja kći odlična učenica, vrijedna, odgovorna… No život nije samo škola i ocjene, život se uči u kontaktu s drugima. Bojim se da će biti neprilagođena i nespremna na ono što je čeka u svijetu odraslih“, priča svoja iskustva 43-godišnja Zagrepčanka. Da je socijalna otuđenost novih generacija itekako velik problem, potvrđuju i svi psiholozi. Iako, naravno, ima djece koja odrastaju na način koji je nekada bio uobičajen, u interakciji s vršnjacima, postoji cijela „vojska“ onih čija socijalna, ali i emocionalna inteligencija nisu na razini na kojoj bi trebale biti, a – slažu se redom psiholozi – glavni krivac za to su ekrani.

„Kada dijete krene prekovremeno gledati ekrane, dijete sve više gubi interes za slobodnu igru koja zahtijeva kreativnost i koncentraciju i sve se teže zabavlja samo što je roditeljima preveliki stres u odnosu na vrijeme kada je 'hipnotizirano' pred ekranima. Ekrani daju instant zadovoljstvo u jako velikim dozama što rezultira dosadom u svakodnevnom životu djeteta. Ništa mu izvan toga ne može dati toliko zadovoljstvo. Djeci danas nedostaje samostalne igre i dosade. Ekrani su danas jako veliki izazov jer nam se zbog toga djeca sve teže nose s problemima, imaju manje socijalnih kompetencija, snižene sposobnosti rješavanja problema, upornosti, kreativnosti i koncentracije. To je preveliki minus u odnosu na ona slova što je naučilo na engleskom ili boje. Najkvalitetnije je iskustveno znanje, a ono skupljeno preko ekrana nije iskustveno“, kaže certificirana life coachTanja Hrvatin Šimičić. Intervju s ovom stručnjakinjom, u kojem je, između ostalog, otkrila i zašto je popustljiv odgoj jednako štetan kao i autoritaran, pročitajte OVDJE.

I Mateja Marinić, dipl. rehab. educ, slaže se da klasična igra pomaže djeci u poimanju svijeta oko sebe, te da njezin izostanak može biti velik problem.

„Kroz igru dijete uči o odnosima, usvaja

nepisana pravila, vježba određene uloge, razvija vještine komunikacije i sl. U

igri dijete samostalno donosi odluke – postepeno uviđa da njegova akcija ima i

određene posljedice. Uočava poveznice između uzroka i posljedice. Spoznaju da

oni kao takvi mogu oblikovati i utjecati na okolinu u kojoj se nalaze. Kroz

slobodnu igru, a to je ona koja ne pretpostavlja strukturu, određena pravila

ili unaprijed definirane uloge, dijete stupa u kontakt sa svojom kreativnošću,

otkriva vlastite interese, samostalno određuje tempo kojim nešto

radi. Na taj način dijete najbolje upoznaje autentičnog sebe i ono što doista

kao biće jest. Takva iskustva kontakta sa samim sobom su neizmjerno važna jer

će im ona uvelike pomoći u odrasloj dobi, primjerice prilikom donošenja odluke

o zanimanju kojem se žele posvetiti“, smatra Mateja Marinić napominjući kako

smo kao društvo zaboravili na kapacitete koje dijete prirodno ima unutar sebe,

a koje mu pomažu u samostalnom razvoju, pa mnogi roditelji vode djecu s jedne

aktivnosti na drugu, puštajući da im drugi strukturiraju vrijeme.

„Na temelju toga slobodno mogu reći da se sve vještine, koje će djetetu jednog dana biti potrebne u odrasloj dobi, grade u djetinjstvu kroz igru, bilo da govorimo o kreativnosti, pažnji i koncentraciji, toleranciji na frustraciju, planiranju, timskom radu, vještinama komunikacije i odnošenja prema drugima“, smatra ova stručnjakinja napominjući kako su upravo roditelji prva linija obrane protiv prekomjernog korištenja ekrana. Djetetov mozak uči kako je uređaj onaj koji će ga umiriti, a ne odrasla osoba svojim zagrljajem, razgovorom ili čvrsto postavljenim granicama, ali i uči da mu je baš sve „servirano“ na ekranu i da se uopće ne mora truditi kako bi upotpunilo vrijeme i dosadu. A dosadi kao važnoj „stavci“ u razvoju svakog djeteta, govorio je i dr. sc. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja i stručnjak za odgoj djece.

“Dosada je

sigurno pokretač kreativnosti, jer tako je i nastala civilizacija. Kada su

ljudi pronašli vatru, smanjili su vrijeme žvakanja na 30 minuta dnevno,

oslobodili puno vremena i tako stvorili dosadu. Onda su počeli osmišljavati

razne stvari, korisne alate, obrađivati zemlju… Većina roditelja iskusila je

dosadu u djetinjstvu i nitko im nije pomagao, jer tada su djeca išla na

igrališta, igrala se popularnih igara ili osmišljavala nove. Danas to,

nažalost, nije tako, jer - čim se dijete požali da mu je dosadno - odmah se

uključuje neko pomagalo – TV,  laptop ili video igrica. Tako djeca odmah

dobiju sve i sad, ne znaju čekati ili se sami se izboriti protiv dosade… To će

definitivno imati posljedice, a to su djeca koja sve hoće sad i odmah i koja nemaju

toleranciju. Važno je dozvoliti im da se dosađuju i sami riješe taj problem“, kaže dr. Rajović i za Harfu navodi nekoliko konkretnih primjera koji su ga užasnuli.

“Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina stvarno sam bio u šoku kada sam vidio da na video igrama piše 4, 5, 6, 7. Mislio sam da je to oznaka za uzrast djeteta kojem je igra namijenjena. Onda su mi rekli da je to oznaka za stupanj nasilja u igri, koliko ima krvi, jesu li odsječene ruke, noge, glave. Jako puno roditelja pita me za pomoć jer ne znaju kako dijete odviknuti od igrica. Igranje igara stvara ovisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina, što izaziva prevelike količine sreće. Čuo sam od prijatelja, kada su išli na more, njihova dva sina od 9 i 12 godina nisu željela ići na more jer je njima lijepo u Novom Sadu. Na more su ipak otišli, a kada su došli tamo rijetko koji dan su htjeli ići na plažu, govorili su da ih boli glava, jako im je sunce… Što su radili? Sjedili u hotelu i igrali videoigre. Što će dijete, koje ne zna riješiti dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Bit će frustrirana osoba s pragom tolerancije nula. To dijete mora sve dobiti odmah i sad, ne može čekati. To su nove generacije djece koja nama stižu”, zaključuje dr. Rajović. Intervju s ovim stručnjakom, pročitajte OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock