Ekskluzivno! Stručnjaci zabrinuti za psihičko stanje djece u Zagrebu. Evo što slijedi na jesen...

Kada će se i kako provoditi screening?

Buljan-Flander: Kada govorimo o mentalnom zdravlju, ključno je otkrivanje predkliničkih stanja i screening rizične djece, odnosno rano otkrivanje poteškoća. U praksi možemo govoriti o dva kruga screeninga, od kojih je prvi diferencijalni, i provodi se ad hoc.  To smo kroz djelovanje Povjerenstva pokušali učiniti tako da smo volonterskim angažmanom producirali materijale posebno izrađene za prepoznavanje poteškoća kod djece i mladih uz preporuke institucijama o rutinskom praćenju pojavnosti simptomatologije. Letke o simptomima možete također pronaći na stranici Poliklinike i na platformi Podrška na dlanu. Oni su dostavljeni na adrese svih predškolskih ustanova te osnovnih i srednjih škola čiji je osnivač Grad Zagreb, što uključuje 60 predškolskih ustanova, koje u aktualnoj pedagoškoj godini pohađa 31 363 djece rane i predškolske dobi, 111 redovnih osnovnih škola, a koje u aktualnoj školskoj godini pohađa 62621 učenik, 4 osnovne škole za učenike s teškoćama u razvoju, koje u aktualnoj školskoj godini pohađa 725 učenika, 55 srednjih škola, koje u aktualnoj školskoj godini pohađa 30 946 učenika. Također su dostavljeni i ustanovama u sustavu socijalne skrbi te zdravstvenim ustanovama. Osim resursa namijenjenih ranom prepoznavanju poteškoća, izradili smo i distribuirali i brojne materijale za osnaživanje psihološke otpornosti djece s ciljem sprječavanja intenziviranja teškoća mentalnog zdravlja. Opći sistematični screening pedijatrijske i studentske populacije planiramo na jesen, kroz suradnju s domovima zdravlja i Rektoratom Sveučilišta u Zagrebu, odnosno novoosnovanim Uredom za zaštitu zdravlja studenata. Osnovana je radna skupina koju čine dr.sc. Igor Mikloušić, magistrice Brezinšćak i Selak Bagarić te dr. Mirjana Orban, voditeljica Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti NZJZ A. Štampar, a u tijeku je razrada nacrta provedbe projekta.

Spomenuli ste, dakle, kako ste posebno zabrinuti za psihičko stanje djece u Zagrebu, koja su, osim koronakrizom, dodatno pogođena i potresom. Imate li neki feedback roditelja; u kojoj mjeri je potres doista utjecao na strahove, anksioznost i druge probleme kod djece?

Selak Bagarić: Kada se u Zagrebu dogodio prvi potres, svi smo bili u stanju šoka. Nažalost su se potresi nastavljali u idućim danima, mnogi su već u prvom izgubili svoje domove, a drugi osluškivali i reagirali na svaki šum u strahu da će se u nekom od idućih potresa isto dogoditi i njima… više djece s kojom radim je danima spavalo u odjeći i obući, s upaljenim svjetlom, ili su tražila da po noći budu u roditeljskom krevetu. U razgovoru s kolegama znam kako su mnoga su djeca s kojom su se susretali neposredno poslije potresa imala regresiju u ponašanju (mokrenje u krevet, traženje bočice iako su odviknuti, tantrumi, tepanje) ali i burne emocionalne reakcije (neutješan plač na svaku pa i najmanju frustraciju, zahtjevnost spram roditelja i okoline u puno većoj mjeri nego inače, svadljivost i prkosljivost) ili su se pak povlačila u sebe (ponašala kao da se ništa nije dogodilo). Za prvu skupinu djece su roditelji u najvećem broju slučajeva sami potražili pomoć stručnjaka (u nekim slučajevima su to učinile druge osobe iz okoline, poput liječnika opće prakse) a mnogi roditelji su nam, kada bi primjerice došli zbog poteškoća kod drugog djeteta, znali reći kako ovo drugo potres uopće ne spominje, ne razgovara o tom iako ga je doživjelo, vidjelo paniku na licu roditelja i sve ono što je u tom trenu slijedilo. Potonje nažalost ne mora nužno značiti kako dijete nije pogođeno stresom, te nam je svako dijete zapravo rizično – znamo da su doživjela niz stresnih događaja. Kada uzmemo u obzir da su se potresi u Zagrebu dogodili u vrijeme COVID-19 krize, te je tada aktualnu poruku #ostanidoma zamijenilo traženje novog doma ili spašavanje ovog u kojem je obitelj živjela, možemo govoriti o kumulativnom učinku stresa, odnosno mogućem toksičnom stresu te kumulativnoj traumi, budući da svi navedeni događaji nose rizik po život i integritet. Stoga je nužno pažljivo voditi računa o mentalnom zdravlju djece i mladih u narednom periodu, a ne samo o onom somatskom. U tom smislu, važno je usmjeriti se na osiguravanje resursa za jačanje djece u vrijeme kriznih događanja i nakon njih, posebice one koja su zbog ranijih teškoća mentalnog zdravlja ili rizičnih uvjeta odrastanja u povišenom riziku.

Buljan-Flander: Iako sam Dubrovkinja, moj cjelokupan profesionalni život se odvija u Zagrebu, u njemu sam osnovala Hrabri telefon, a kasnije i Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koja je sada već i „punoljetna“, a od samog početka djelovanja je primjer dobre prakse u zaštiti djece, ne samo u Europi već i svijetu. Zato sam ponosna što je Grad Zagreb koji je i osnivač Poliklinike, još jednom prepoznao djecu i mlade kao prioritet, te potencijalne utjecaje pandemije i nedavnog potresa na mentalno zdravlje djece i mladih odredio kao prioritetan javnozdravstveni problem, te je odlukom Gradonačelnika Milana Bandića 29. travnja 2020. osnovao i imenovao Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba tijekom i nakon COVID-19 krize i potresa. Cilj Povjerenstva za mentalno zdravlje djece i mladih Grada Zagreba čiji u članovi predstavnici gradskih ustanova, je dugoročno ojačati otpornost djece putem jačanja kapaciteta sustava zaštite djece i djetetove okoline, kroz koordinirane aktivnosti, potporu suradnji između svih ustanova u vlasništvu Grada Zagreba koje izravno rade s djecom, i promicanje dijaloga između zajednice i zdravstvenih, odgojno-obrazovnih i socijalnih službi, uz stavljanje posebnog naglaska na međusektorsku suradnju i zajedničku inicijativu u zaštiti mentalnog zdravlja najmlađih. Gradonačelnik me je imenovao za predsjednicu Povjerenstva, a kolegice Selak Bagarić i Brezinščak koje su psihologinje u Poliklinici su također članice. Puno toga je u kratkom roku već učinjeno, poput postavljanja platforme Podrška na dlanu na koju su postavljeni odlični materijali i resursi za sve dobne skupine djece, za mlade, roditelje i stručnjake, koju možete pronaći na službenim stranicama Grada Zagreba.

Istraživanja

pokazuju kako trećina djece zbog situacije s koronavirusom razvija znakove

Selak Bagarić: Imamo rezultate studija iz drugih zemalja koje su ranije prošle zdravstvene krize, pa i ovu. Primjerice, prva studija na temu negativnih psiholoških posljedica epidemije koronavirusa provedena na nacionalnom uzorku u Kini, otkrila je negativne psihološke posljedice krize na  gotovo 35% populacije. U američkoj studiji koja je provedena na 398 roditelja s iskustvom ranijih epidemija. Prema procjeni roditelja, 30% djece s iskustvom karantene zadovoljavalo je kriterij za posttraumatski stresni poremećaj. Sve relevantne međunarodne organizacije upozoravaju kako se među posebno ranjivim skupinama ističu djeca, čija je psihološka dobrobit zbog neizgrađenosti obrambenih mehanizama u situaciji prolongiranog stresa posebno ugrožena. Kada govorimo o klinički uočenim specifičnim stresorima vezanim uz COVID-19 pandemiju, to su, naravno, strah od obolijevanja. Djeca često više brinu za zdravlje svojih najmilijijh, te strahuju od gubitka bliskih osoba (bake i djedovi, roditelji), što često dovede i do separacijskih poteškoća, a svako odvajanje od roditelja djeca mogu doživljavati stresnim.

Neka djeca su se teže adaptirala na izostanak „normalne“ strukture i sadržaja dana i života, prouzročene izolacijom i mjerama zaštite i samozaštite, odnosno fizičkog distanciranja. Mlađi školarci su u početku bili sretni što ne idu u školu i sve doživjeli kao praznike, no, kako vrijeme prolazi, većina ih govori kako im nedostaje stara rutina. Teže su podnijela i gubitak kontakata s prijateljima i obitelji, a posebice gubitak kontakata s roditeljem s kojem ne žive, ako je riječ o obiteljima separiranih roditelja. Aktualnu zdravstvenu krizu su neki razvedeni roditelji i zloupotrijebili kako bi ograničili kontakte djeteta i drugog roditelja iako oni nisu bili rizični, te iskoristili vrijeme karantene za manipulaciju djetetom.

Nadalje, stres i teškoće prilagodbe izaziva i osjećaj neizvjesnosti te percepcija nejasnih informacija, kao što je bio slučaj primjerice sa školskom djecom i njihovim roditeljima na samom kraju školske godine. Maturanti su to posebno osjetili, te se pojačala njihova anksioznost vezana uz obrazovanje.

Neupitno je i kako su i zahtjevi roditeljstva pojačani proteklih mjeseci, što zbog dječjih reakcija na stres i izolaciju, što zbog sukoba uloga (istovremeno prilagodba na rad od kuće u izolaciji i nove uvjete rada, a što zbog zahtjeva za školovanjem djece u dnevnom boravku doma). Mnogim roditeljima sa specifičnim radnim mjestima, poput nas u zdravstvu primjerice, izazov je predstavljala i organizacija skrbi o djeci za trajanja mjera zatvaranja, kada ona nisu odlazila u školu ili vrtić, a roditelji su morali odlaziti na posao. Mnogi roditelji su doživjeli i gubitak posla i gubitak financijske stabilnosti, a sve to je moglo dovesti (a u nekim obiteljima i jest) do narušenosti obiteljskih odnosa, a nažalost u nekim slučajevima i do pojave obiteljskog nasilja. Izloženost stresnim i traumatskim reakcijama osoba s kojima djeca žive, a navela sam samo neke iz kliničke prakse, sasvim sigurno ostavljaju posljedice i na djecu, kao i opća emocionalna klima i percipirana podrška i stabilnost te kvaliteta odnosa s roditeljima.

Zbog svega navedenog, mogu reći kako su nam slučajevi na kojima radimo, koji su i u „normalnom“ vrlo kompleksni, proteklih mjeseci bili izuzetno zahtjevni.

Što

mislite, potraje li pandemija, kako će se to odraziti na djecu i koje su dobne

Buljan - Flander: Iz prijašnjih kriznih situacija, primjerice iz Domovinskog rata, iz kojeg imam iskustvo rada s djecom i odraslima koji su doživjeli traumu, mogu reći kako nas kapacitet djece za oporavak, otpornost te posttraumatski rast može iznenaditi. U pružanju podrške svojim pacijentima koji su doživjeli traumatska iskustva nerijetko sam bila fascinirana njihovom unutarnjom snagom. Neka djeca uspijevaju u relativno kratkom periodu prevladati značajne životne izazove te pokazati iznimni kapacitet čak i za osobni rast. S druge strane, životna putanja nekih nakon suočavanja sa stresom i traumom biva značajno promijenjena u negativnom smjeru. U rukama stručnjaka mentalnog zdravlja odgovornost je nastojati ublažiti posljedice krize na mentalno zdravlje djece i odraslih te pružiti adekvatnu podršku djeci i odraslima čije je mentalno zdravlje narušeno. Ono što znamo je kako je važnost pravodobne psihološke pomoći nužna kako bi negativne posljedice ublažili i posebno voditi računa o posebno ranjivim skupinama djece i mladih, što ne ovisi toliko o dobi koliko o drugim važnim faktorima – poput ranijih traumatskih iskustava, kvaliteti podrške iz obitelji, bliskim odnosima, stabilnosti uvjeta odrastanja… neka djeca su nam uvijek ranjivija i trebaju posebnu pažnju odraslih.

Koje preventivne aktivnosti biste preporučili roditeljima?

Selak Bagarić: Nema "one size fits all“ savjeta, ali sve ono što čini kvalitetno roditeljstvo i inače, vrijedi i sada. Pronađite vrijeme za sebe i dijete i zajedničke aktivnosti u kojima oboje uživate. Neke od prijedloga ovisno o dobi možete pronaći na platformi Podrška na dlanu. Vodite računa i o svojim i o djetetovim reakcijama, ako prepoznate promjene koje vas brinu, potražite podršku stručnjaka. Pronađite vrijeme i dajte prednost razgovoru nad drugim aktivnostima, pogotovo u vrijeme praznika. Vodite računa da dijete ostane povezano s vršnjacima, a vi s osobama koje su vam podrška, a danas nam suvremene tehnologije omogućavaju da iako nismo zajedno, ostanemo blizu jedni drugih. Sjetite se i drugih kriza koje ste prošli i svega onoga što vam je pomoglo da se bolje nosite s izazovima – razgovarajte s djetetom o njegovim ranijim iskustvima i podsjetite ga kako je i to prošlo, a proći će i izazovi s kojima se danas suočavamo. I najvažnije, budite nježni i prema sebi, i prema djetetu. U okolnostima u kojima se nalazimo, briga o sebi mora biti na prvom mjestu. Neka to bude nešto što vaše dijete uči gledajući vas.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: Shutterstock