U šest koraka do jačanja zdravog samopouzdanja

predstavila je nov i revolucionaran koncept samopoštovanja. Otad je učinio više

od svih drugih teoretičara kako bi demonstrirao vrhunsku važnost samopoštovanja

za ljudsku dobrobit. U knjizi Šest

kliničke prakse i istraživanja. Impresivna po svojem obuhvatu i viziji te

prepuna briljantnih opažanja o ljudskoj motivaciji i ponašanju, Brandenova

Od

svih ocjena koje dajemo tijekom života, ni jedna nije važnija od ocjene koju

dajemo sebi. Korijeni gotovo svih psihičkih problema – od tjeskobe i depresije

do samosabotaže na poslu i u školi, od straha od intimnosti do kroničnoga

animoziteta – mogu se pronaći u niskoj razini samopoštovanja. U kaotičnom i

kompetitivnom svijetu u kojem danas živimo i osobna sreća i ekonomsko

preživljavanje ovise o tome koliko dobro razumijemo samopoštovanje te kako ga

U knjizi Šest stupova samopoštovanja(izdanje Školske knjige) Branden istražuje šest praksi za koje je utvrdio da su ključne za izgradnju i jačanje zdravog samopoštovanja. To su praksa svjesnog življenja, samoprihvaćanja, samoodgovornosti, samoasertivnosti, življenja sa svrhom te integriteta. Autor je definirao što svaka od tih praksa podrazumijeva.

Praksa svjesnog življenja: poštovanje

činjenica; biti nazočan tijekom onoga što radimo dok to radimo; tragati i biti

otvoreni prema svim informacijama, znanjima i povratnim reakcijama koji su

bitni za naše interese, vrijednosti, ciljeve i ideje; pokušavati razumjeti ne

samo svijet izvan sebe nego i svoj unutarnji svijet kako ne bismo zapali u

Praksa samoprihvaćanja: spremnost da

prihvaćamo, proživljavamo i preuzimamo odgovornost za svoje misli, osjećaje i

postupke, bez izbjegavanja, poricanja ili odricanja – ali i bez

samoodbacivanja; dopustiti samima sebi da mislimo svoje misli, da proživljavamo

svoje emocije i sagledavamo svoje postupke a da nam se oni nužno ne sviđaju, da

Praksa samoodgovornosti: spoznaja da

smo mi sami tvorci svojih odluka i postupaka; da je svatko od nas odgovoran za

život i dobrobit te ostvarenje svojih ciljeva; da drugima, ako trebamo njihovu

suradnju za ostvarenje svojih ciljeva, moramo u zamjenu ponuditi vrijednost; da

Praksa samoasertivnosti: biti autentični

u svojim odnosima s drugima; odnositi se prema svojim vrijednostima i osobnosti

s prikladnim poštovanjem u društvenim kontekstima; odbiti krivotvoriti

stvarnost onoga što smo ili što cijenimo kako bismo izbjegli neodobravanje;

spremnost da se zauzmemo za sebe i svoje ideje na primjeren način u primjerenim

Praksa življenja sa svrhom:

identificirati svoje kratkoročne i dugoročne ciljeve ili svrhe te postupke

potrebne da bismo ih ostvarili (formulirati plan djelovanja); organizirati

svoje ponašanje u službi tih ciljeva; pratiti postupke kako bismo bili sigurni

da smo na dobrom putu; pratiti ishode kako bismo uočili trebamo li i kada

Praksa osobnog integriteta: živjeti

tako da postoji sklad između onoga što znamo, onoga što govorimo i onoga što

činimo; govoriti istinu, poštovati preuzete obveze, pokazivati u djelovanju

Svim navedenim praksama zajedničko je poštovanje stvarnosti. Sve one u svojoj srži podrazumijevaju skup mentalnih operacija (koje, naravno, imaju svoje posljedice u vanjskom svijetu). Kad se pokušavamo uskladiti sa stvarnošću onako kako je najbolje shvaćamo, izgrađujemo i jačamo svoje samopoštovanje. Kada, bilo iz straha bilo iz želje, pokušavamo izbjeći stvarnost, potkopavamo svoje samopoštovanje. Nema važnijeg ni fundamentalnijeg pitanja od našega kognitivnog odnosa prema stvarnosti – što znači: s onime što postoji.

Samopoštovanje nije dar prirode

Svjesnost

ne može vjerovati sama sebi ako, suočena s nezgodnim činjenicama, radije

pribjegava sljepilu nego gledanju. Osoba ne može doživjeti samopoštovanje ako

prečesto u svojem djelovanju izdaje svjesnost, znanje i uvjerenje – odnosno,

Stoga,

kad pozornije pogledamo, možemo vidjeti da samopoštovanje nije neki dar

prirode. Potrebno ga je gajiti, potrebno ga je zaslužiti. Ne može ga se steći

tako što ćemo slati poljupce sebi u ogledalo i govoriti: »Dobro jutro,

savršenstvo.« Ne možemo ga steći ako nas obasipaju pohvalama. Ni seksualnim osvajanjima.

Ni stjecanjem materijalnog bogatstva. Ni obrazovnim ili profesionalnim

postignućima svoje djece. Ni hipnozom kojom bi nam usadili misao da smo

predivni. Ni tako što ćemo mladima dopustiti da misle kako su bolji učenici

nego što doista jesu i da znaju više nego što doista znaju; lažiranje

stvarnosti nije put prema mentalnom zdravlju ni autentičnoj samouvjerenosti.

Međutim, baš kao što ljudi sanjaju o tome da steknu bogatstvo bez truda, tako

sanjaju i o tome da steknu samopoštovanje bez truda – no, na žalost, svijet je

Viša razina osviještenosti vodi prema "buđenju"

Ljude se može nadahnuti, potaknuti ili podučiti da žive svjesnije, da više prakticiraju samoprihvaćanje, da djeluju s više samoodgovornosti, da funkcioniraju više samoasertivno, da žive više sa svrhom i da unesu višu razinu osobnog integriteta u svoj život – no zadaća generiranja i održavanja tih praksa isključivo je na svakome od nas. »Ako pristupim s višom razinom osviještenosti svojem samopoštovanju, uvidjet ću da je moja zadaća da ga izgrađujem.« Nitko nam – ni naši roditelji, ni naši prijatelji, ni naš ljubavni partner, ni naš psihoterapeut, ni naša skupina za potporu – ne može »dati« samopoštovanje. Kada i ako to potpuno shvatimo, bit će to naše "buđenje".

Fotografije: Shuttrerstock i press