Pet dana trajala je potraga za nestalim tijelom glumice Naye Rivere, kojoj se izgubio trag nakon što je s 4-godišnjim sinom Joseyjem plovila jezerom Piro u Kaliforniji, a sada je potvrđeno da se 33-godišnjakinja utopila. Naime, kako su istražitelji uspjeli doznati od njezina sinčića, mama je nestala nakon što je njemu pomogla popeti se na čamac, a intenzivna potraga za tijelom završila je, nažalost, najgorom mogućom viješću. Smrt glumice, koja je najpoznatija po ulozi u seriji „Glee“, aktualizirala je pitanje o sigurnosti plovidbe spomenutim jezerom, zbog jakih struja, koje su presudile i glumici – spasila je sina, no očito nije imala snage popeti se na brod i spasiti sebe. Naya Rivera sina je dobila s glumcem Rynom Dorseyom, s kojim se rastala 2016. godine. Uz neizmjernu bol koju osjećaju, za članove obitelji sada je najvažnije pomoći dječaku da se nosi s tugom i gubitkom voljene majke.

Danas se zna da djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli, pojašnjavaju u opsežnom članku "Kako pomoći tugujućem djetetu" stručnjaci Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Naime djeca su ovisnija o svojoj neposrednoj okolini, pogotovo o odraslima koji o njima brinu zbog čega je za njih gubitak vrlo često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Osim toga, mlađa djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete koji bi im pomogli razumjeti to što se dogodilo. Zbog toga su odrasle osobe izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv.

Djeca različite dobi različito će reagirati na gubitak.

Djeca od 1 – 3 godine
– nemaju pojam vremena, pa tako ni budućnosti
– nemaju jezik i rječnik za imenovanje osjećaja
– nemaju emocionalne i kognitivne sposobnosti da shvate gubitak
– smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak

Djeca od 3 – 7 godina
– ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna
– postavljaju pitanja (npr. tko je kriv)
– personificiraju i mistificiraju smrt
– nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju
– izražavaju emocije
– mogu imati teškoća u koncentraciji i dosjećanju
– doživljavaju smrt kao kaznu
– mogu imati poteškoće sa spavanjem
– često reagiraju tjelesnim simptomima
– pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu

Djeca od 7. god. do adolescencije
– razumiju neizbježnost, konačnost i nepovratnost smrti
– pokazuju emocije
– povlače se od ostalih
– imaju jaku potrebu da zadrže kontakt sa umrlim
– mogu imati poteškoće u koncentraciji i dosjećanju
– javlja se osjećaj gubitka kontrole u životu
– javlja se gubitak samopoštovanja
– pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu
– pokazuju jaku zabrinutost za sigurnost svojih bližnjih ? separacijska tjeskoba
– mogu biti zaokupljeni ispravnošću vlastitih postupaka
– mogu se javiti poremećaji spavanja
– imaju tjelesne simptome

Adolescenti
– potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti
– izražavaju emocije ali često usamljeno
– zadržavaju kontakt s umrlim
– mogu imati poteškoća u koncentraciji i dosjećanju
– osjećaju gubitak kontrole u životu
– gube samopoštovanje
– osjećaju besmisao i potrebu za osvetom
– teško se odlučuju između pripadanja obitelji i odlaska od nje
– često preuzimaju ulogu odrasle osobe
– imaju osjećaj krivnje – pogotovo ako su postojali sukobi sa umrlom osobom

"Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu. Kao odrasli koji pomažemo djetetu, moramo voditi računa o tome imamo li podršku i sami za sebe. Ne samo zbog vlastitog tugovanja, već i zbog podrške djeci, važno je da odrasli dobiju pomoć. Tugovanje kod djeteta u velikoj mjeri ovisi o dobi u kojoj se dijete nalazi, odnosno o kognitivnom razvoju i konceptu smrti koji je uz to vezan", kažu u Poliklinici za zaštitu djece i mlkadh Grada Zagreba napominjući da, kako biste mogli pružiti podršku djetetu, važno je poznavati njegove potrebe u procesu tugovanja. 

Dijete treba:

– sigurnost/zbrinutost nakon gubitka bliske osobe
– jasne informacije o smrti
– doživljaj da je gubitak stvaran
– stvoriti unutrašnju prilagodbu na činjenicu “neće ga više biti”
– strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja
– osjećati se uključenim i sjećati se umrle osobe
– nastavak uobičajenih aktivnosti primjerenim njegovoj dobi
– ljude – bliske osobe – koji će odgovarati na pitanja
– saznanje da nije krivo za nečiju smrt, da je nije uzrokovalo
– saznanje da su odrasli sve učinili te da ni oni ni umrli nisu mogli spriječiti smrt
– vremena da prihvati da je život sada drukčiji

U obitelji djetetu treba dopustiti sve reakcije, ma kako nam one bile neobične. Kod djeteta koje tuguje, sve reakcije su normalne. Važno mu je dopustiti da pita, da razgovara, ali i da ne pita i ne razgovara ako to ne želi. Moguće je da dijete tuguje kroz igru, crtež, razgovor s prijateljem. Mala djeca mogu biti vrlo tužna. Odrasli su tu da imenuju njihove osjećaje i da im da podršku (npr. kad plače – “vidim da si tužna”; kad ne želi spavati sam – “ako se bojiš, tu sam”). Djeca koja mogu prepoznati svoje osjećaje lakše se nose s njima nego ona koja to ne znaju.

Proces tugovanja kod djece i kod odraslih povezan je sa stalnim očekivanjem osobe koje više nema i to u najrazličitijim situacijama. Suočavajući se s tim, osoba se suočava s gubitkom i mijenja se. I kod djece je taj “osjećaj praznine” jak, ali odrasli nisu uvijek svjesni da ga i djeca imaju. Zato je važno opaziti te trenutke, situacije “praznine”. Roditelj i dijete tada mogu pomoći jedno drugome.

Dobro je da odrasla osoba pita dijete kako je i da ima hrabrosti reći kako je ona sama.

Djeca burno doživljavaju promjene nastale gubitkom bliske osobe. Može im nedostajati njezin način kuhanja, pospremanja stana, način discipliniranja ili pak, način pomaganja kod pisanja domaće zadaće. Zbog toga mogu biti jako ljuti! Stoga djetetu valja omogućiti izražavanje osjećaja i na onaj način koji se ne uklapa u naš stereotip “dobrog, zdravog, normalnog” tugovanja.

Više o ovoj temi pročitajte OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografije: Profimedia