Poznato da je bake i djedovi malo više popuštaju djeci nego roditelji te da su skloni razmaziti ih. To, doduše, dođe kao njihova uloga, zabavlja i njih i djecu, ali što kad se vrate kući? Moguće je očuvati granice i pravila koje ste imali u svojoj kući, evo i kako:

Razgovarajte s djetetom prije odlaska kod bake i djeda. Možete direktno reći: „S bakom i

djedom ćeš dogovarati pravila koja vrijede kod njih. To je u redu, mi imamo

svoja pravila, a dok si kod bake i djeda vi ćete imati svoja.“.

Preporučam i razgovor s bakama i djedovima, recite

im kakva su vaša pravila, ali nemojte ih grubo nametati. Ionako ne možete

nikome nametati svoje pravilo. Zato je bolje da očuvate odnos i

postignete kompromis. Podijelite svoja pravila i napomenite da znate da oni

imaju drugo viđenje, da je to u redu, ali da bi voljeli da se ipak drže u nekim

okvirima (i opišite otprilike, ovisno o situaciji, npr ako se radi o crtićima i

kod vas gledaju 30 minuta, napomenete da to ipak nebi trebalo biti više od 1

sata).

Zašto je ovo važno?

Ako pokušate nametnuti svoje pravilo, vjerojatno ćete

narušiti odnos i povjerenje. Bake i djedovi, naročito ako imaju blizak

odnos s djecom, predstavljaju važnu ulogu u djetetovom životu, oni su isto modeli od kojih uče. Zato nije dobro da bake, djedovi i djeca skrivaju

stvari od vas jer iz toga dijete uči da je u redu lagati roditelju.

Preporučam da po povratku nastavite svoju rutinu i budete dosljedni. Ako znate da je dijete kod bake i djeda jelo više slatkiša ili duže gledalo crtiće pa pokušate postepeno vratiti na svoje, krenuvši od toga kako je bilo kod bake i djeda – tu gubite svoja pravila i zbunjujete dijete. Djeca dobro znaju kod koga, što i koliko mogu (zato u vrtiću gdje sjede s grupom djecu jedu sami, a kod kuće traže da ih hranite, u vrtiću se obuvaju sami, a doma traže da im pomognete, kad su s popustljivijim roditeljem traže više...).

Napominjem da se kod ritma spavanja navedeno može razlikovati jednostavno jer se dijete priviknulo na neki drugi bioritam pa

će mu u tom pogledu trebati malo više vremena.

Možda se iznenadite koliko dobro dijete prihvati svoju staru svakodnevicu. Ukoliko ipak krenu "protestirati“, imajte na umu da i mi odrasli protestiramo kada nam netko uzme povlasticu koju smo do tada uživali. Zato u pristupu budite blagi i odlučni, dosljedni. Prihvatite djetetove osjećaje, verbalizirajte ih ("vidim da te ljuti to što ne smiješ više gledati crtani“) i zatim direknim porukama preusmjerite („prošlo je pola sata i želim da sad radimo nešto drugo. Želiš u park ili ćeš se igrati kod kuće?“).

Činjenica je da su bake i djedovi uglavnom popustljiviji pri čemu mame i tate ispadaju "strogi“. Odgoj ne treba biti na jednom od polova – ili popustljiv ili strog. Ne trebate biti strogi i svađat se djecom da bi postavljali granice. Treba pristupiti na način da uključite dijete u kreiranje pravila i granica. Time ostvarujete ravnopravan i poštujuć odnos, izbjegavate sukob i postižete dogovore (pravila, granice).  Kao što sam već pisala u nekim od svojih objava, ovo ne znači da ćete dopuštati djetetu da satima sjedi pred ekranom ili da određuje što ćete vi raditi. Radi se o tome da potičete dijete na važne životne i socijalne vještine: pregovaranja, timskog rada, empatije, iznošenja vlastitih stavova, zauzimanja za sebe.. Dakle ovisno o situaciji, u mogućim okvirima dozvolite djetetu da aktivno sudjeluje u izgradnji svoje svakodnevice.

Granice su jedan od najvećih odgojnih izazova roditelja –

a istovremeno ih djeca ne samo trebaju nego žele.

Što mislim kad kažem da dijete želi granice?

Kada u odgoju ne postoje granice, postoji nekoliko nepoželjnih mogućih scenarija:

  • Dijete preuzima kontrolu

i moć s kojom zapravo ne zna što ni kako upravljati pri čemu ono osjeća golem

teret i pritisak.
  • Kasnije u životu kad se suoči s postavljenim granicama (u društvu, na

    • poslu...) doživljava frustraciju i šok jer nema to iskustvo i ne zna

    kako reagirati.
  • Granice i pravila

    • daju djetetu osjećaj sigurnosti. Dijete zna da je roditelj taj koji vodi

    i postavlja sigurno okruženje.
  • Kada granice nisu

    • postavljene, a dijete napravi nešto što roditelj procijeni kao „pretjerano“,

    „loše“, nepoželjno, onda roditelj naknadno daje kazne ili verbalno

    posramljuje i okrivljava dijete za nešto što je učinilo. Na taj način se dijete

    zbunjuje, a odnos narušava. Kada se granice i pravila znaju unaprijed, onda

    se može očuvati odnos i poučiti nešto iz nekog ponašanja (koje ponašanje

    je, a koje nije u redu te koje su posljedice).

    Dakle, granice su važne i potrebne, a ono što čini razliku u vašem odnosu je način na koji ih postavljate.

    Tekst: Glorija Peranić (više savjeta za odgojne izazove potražite na Edukatorica za odgoj mrežama: Instagram, Facebook ili mailom edukacijazaodgoj@gmail.com

    Fotografija: Shutterstock