Zašto smo nekada tjeskobni, kako reagirati na stres, gdje pronaći emocionalnu podršku…, samo je dio pitanja na koje će se pokušati odgovoriti u sklopu projekta “Priča o tjeskobi/priče koje liječe”, koji će se održati u ponedjeljak, 28. lipnja, u 18 sati, u Atriju CeKaTe-a (Centra za kulturu Trešnjevka). Dio je to projekta “Ljetni diskont kulture”, koji se održava sve do 27. svibnja i uključuje brojna zanimljiva događanja: od kazališnih predstava za djecu, večernjih koncerata, stand up show-ova, književnih večeri, radionica za najmlađe… Kako knjiga može popraviti raspoloženje, mnogi su sigurno doživjeli. Ona može ponuditi rješenje za mnoga životna pitanja, može pomoći da steknemo dublje razumijevanje briga i ponuditi nam neke strategije za rješavanje najvažnijih problema. Osim toga, knjiga nas može podučiti kako da se nosimo s nekim novim izazovima. Događanje “Priča o tjeskobi/priče koje liječe” zamišljeno je tako da se pročita priča u kojoj je glavna tema tjeskoba, a onda se o tome razgovara.

Iako mnogi misle kako je tjeskoba "rezervirana" za odrasli dob, doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, napisala je zanimljiv članak na tu temu. Anksioznost je, pojašnjava ova stručnjakinja, neodređeni i neugodan osjećaj straha ili strepnje, tjeskoba koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu. Dijete često govori o strahu, zatvara se u sebe, osjeća veliku napetost i zabrinutost. Odrasli ga često prepoznaju kao dijete koje općenito brine više od druge djece. Kad opisuje tjelesne reakcije, može govoriti o trbobolji, glavobolji, lupanju srca, znojenju, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu, liječnik kaže da je dijete zdravo. Za razliku od straha gdje je objekt ili izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava manje je jasna, produženog je trajanja i više utječe na cjelokupno psihičko stanje djeteta.

Emocionalne reakcije se u djetinjstvu i adolescenciji moraju razmatrati u kontekstu razvojnih procesa. Npr. neki znakovi anksioznosti su očekivani u takozvanim „prijelaznim“ razdobljima kao što su polazak u vrtić, osnovnu školu, srednju školu, selidbu, promjene u okolini, tj. u onim situacijama koje predstavljaju novi zahtjev u prilagodbi djeteta. I kod odraslih je anksioznost dosta česta reakcija. Drugim riječima, svatko može biti ponekad anksiozan/tjeskoban. Trebamo li onda brinuti ako je dijete anksiozno?

Anksioznosti kao stanje, osobine i poremećaj

Ponekad je dijete tjeskobno samo u nekoj situaciji (ispitivanje, susret s nekom nepoznatom osobom, nova situacija) pa tada govorimo o anksioznom stanju, tj. prolaznom doživljaju napetosti, nervoze i zabrinutosti koji je povezan s pobuđenošću autonomnog živčanog sustava. S druge strane, kod neke djece (ali i odraslih) postoji stalna tendencija da stresne situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i da na njih reagiraju intenzivnije i to ne samo trenutno, već je to karakteristika djeteta i u ranijim situacijama i možemo očekivati takve reakcije i u budućnosti. Tada opažamo anksioznost kao osobinu.

I anksioznost kao stanje i anksioznost kao osobina ili crta ličnosti razlikuju se od anksioznosti kao poremećaja koji je rezultat interakcije različitih bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. O anksioznom poremećaju govorimo kada strah i anksioznost značajno utječu na funkcioniranje, ometaju normalan psihosocijalni razvoj te dovode do teškoća u školskom, socijalnom i obiteljskom okruženju. Posljedice se vide na djetetu, obitelji i okolini, a često se javljaju u kombinaciji s drugim poteškoćama i stresnim događajima.

Blaža razina anksioznosti je očekivana u nekim stresnim situacijama, ali ako postoji kroz dulje vremensko razdoblje i ometa dijete ili mladu osobu u funkcioniranju važno je dodatno obratiti pažnju na djetetovo doživljavanje. Dok se neki odrasli nauče suočavati se sa sličnim situacijama, djeca bez podrške odraslih obično ne mogu sama riješiti takve situacije.

Kako djetetu možemo pružiti podršku?

  • Razmislite o mogućim „vanjskim uzrocima“. Važno je isključiti mogući tjelesni razlog ili neki teški događaj koji dovodi do anksioznosti, nesigurnosti i uznemirenosti (stres, izloženost nasilju u obitelji i školi i dr.). Takvi događaji mogu biti stvarni uzroci djetetovih emocionalnih reakcija i tada dijete prvo treba zaštitu što svakako traži suradnju s onima koji u tome mogu pomoći (stručnjaci, škola…).
  • Jesu li odrasli u djetetovoj okolini tjeskobni? Roditelj je obično model djetetu kako rješava probleme, kako se nosi sa stresom, o čemu brine…  Ako odrasli izražavaju pretjerane reakcije uznemirenosti, zaokupljeni su brigom oko djeteta ili imaju česta katastrofična očekivanja, djeca mogu vjerovati kako je to uobičajena reakcija na svakodnevni stres. Ukoliko smatrate da je vaša anksioznost izražena, potražite pomoć za sebe..
  • Razmislite o svojim reakcijama. Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ako ste ljuti, pokušajte modificirati svoj ton ili reakcije, jer anksiozna djeca mogu neke situacije doživjeti preplavljujuće i puno teže nego što ste očekivali. S druge strane, ako stalno prikrivate svoje emocionalne reakcije koje su u nekoj situaciji očekivane, vaše dijete može postati tjeskobnije jer nema slobodu da se samo emocionalno izrazi („strah da vas ne podsjeti“). Promatrajte svoje dijete i procijeniti što su njegove mogućnosti nošenja sa stresom.
  • Pokušajte biti model zdravijeg načina nošenja s anksioznošću. Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) te kako se osjećate dobro kad to uspijete.
  • Pomozite djetetu u samoumirivanju. Opažajte što umiruje dijete, pomognite mu da izabere svoje načine smirivanja. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnost koju vole, treća kroz umirivanje, zagrljaj i utjehu.
  • Razmislite pokazuje li netko u okolini djeteta perfekcionizam. Tjeskobna djeca se s takvim težnjama u okolini često susreću: sve što rade „mora biti najbolje“, ne dozvoljavaju se manje greške, stalno se ističe nerealistična potreba za savršenstvom, najboljim ocjenama i najboljim uspjehom. Često čujemo kako „vrlo dobar školski uspjeh vodi potpunom neuspjehu u životu (!)“. To često započinje i u ranim predškolskim danima: "krov na kući se ne crta tako“, „ovo slovo si napisao naopako“… Ohrabrivanje djeteta jest dio svakodnevnog života, ali poteškoće nastaju ukoliko time narušavamo djetetovo samopouzdanje. Pomozite djetetu da se osjeća dobro, da je normalno učiti i pokušavati i usmjerite se na podršku naporu, a ne rezultatu – umjesto na vrednovanje, usmjerite se na dječje iskustvo. Dozvolite djetetu greške, nježno ga vodite umjesto da budete "neumoljivi voditelj“.
  • Budite smirena podrška. Ukoliko dijete reagira anksioznošću i u nekoj neutralnoj ili sigurnoj situaciji, zapravo pokušava otkriti „Je li sve u redu?“. Ako tada i mi pokazujemo sažaljenje i zabrinutost ili ga pokušavamo zaštititi iako je situacija sigurna, zapravo pokazujemo da “Nije sve u redu“ i tada se dijete ne može nositi sa situacijom. Pokušajte ostati smireni i time pomoći djetetu da se samo uvjeri da se može nositi s nekom neutralnom situacijom ili samo blago uznemirujućom.
  • Poštujte djetetovu autonomiju. Biti roditelj djeteta koji pokazuje tjeskobu zapravo je isto što i biti roditelj. Vaše dijete odrasta i treba svoje vrijeme, aktivnosti, vlastite misli i osjećaje. Podržite izbore aktivnosti, zabavu, izražavanje osjećaja, pitajte ih za mišljenje, poštujte privatnost.
  • Ne pokušavajte ukloniti anksioznost – pomozite djetetu da se nosi s njom. U prevladavanju anksioznosti pomaže podrška djetetu da je tolerira koliko može. S vremenom će se smanjiti. Priznajte djetetu njegove osjećaje, slušajte, budite empatični.
  • Ne izbjegavajte različite situacije zato jer čine dijete anksioznim. Izbjegavanjem će se kratkoročno osjećati bolje, ali ne i dugoročno.
  • Izražavajte pozitivna, ali i realistična očekivanja. Ne obećavajte djetetu kako se nešto neće desiti (npr. da neće imati tremu), ali izražavajte povjerenje da će se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i da ste uz dijete. Normalizirajte djetetove osjećaje, „normalno je da nas je nekad strah prije testa“… Ohrabrite dijete da je bilo situacija kad se moglo nositi sa svojim osjećajima.
  • Pokušajte ne zapitkivati, ne postavljajte stalno pitanja. Ohrabrite dijete da govori o osjećajima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da se djeca neće družiti s tobom?“. Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ideš na rođendan?“
  • Vodite računa pojačavate li djetetov strah i uznemirenost. Izbjegavajte sugestiju glasom, riječima, pokretima tijelom, npr. „Uh, ovo je nešto što bi te moglo prestrašiti…“
  • Pokušajte skratiti s djetetom vrijeme predviđanja uznemirujuće situacije. Kad nas nešto uznemiruje, najteže nam je vrijeme prije događaja. Bolje je da mu za neku situaciju kažete neposredno prije nego da o njoj diskutirate danima, ako se boji.
  • Zajedno s djetetom razmišljajte o situacijama. Ponekad pomaže razgovarati s djetetom o mogućnosti da se strah ostvari – što bi onda, kako bi se nosio s tim? Za neku djecu planiranje može smanjiti nesigurnost. Igrajte se situacija kojih se plaši, naglasite rečenice koje koristi i pomažu mu…
  • Potražite stručnu pomoć. Čak i ako nema „vanjskih uzroka“ o kojima smo govorili na početku, mnoga djeca trebaju stručnu pomoć. Ako su potištena, doživljavaju napadaje panike, opažate njihova prisilna ponašanja, imaju izražene strahove, osjećaju se bespomoćnima ili obeshrabreno, važno je potražiti pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Možda teško proživljavaju određene obiteljske probleme, stres razvoda ili sukoba u obitelji ili školi. I dijete i roditelj tada trebaju stručnu pomoć i podršku.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock