Dok više od 40% roditelja nije upoznato s činjenicom da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno, njih 52% smatra kako tjelesno kažnjavanje može biti opravdano u nekim situacijama, premda ga generalno ne bi trebalo koristiti, pokazalo je istraživanje Hrabrog telefona. Udaranje po stražnjici najčešća je metoda fizičkog kažnjavanja kojom se roditelji koriste, a tu “metodu odgoja” koriste zbog osjećaja gubitka kontrole nad djetetom i umora, ali i zbog netočnih vjerovanja o učinkovitosti te metode.

Naime, mnogi vjeruju da povremeni udarac djetetu ne može naškoditi i da je to jedini način da dijete nauči kako neke stvari ne smije raditi. Međutim, istraživanja pokazuju i kako tjelesno kažnjavanje smanjuje vjerojatnost da će dijete zaista naučiti ono što ga roditelj želi naučiti te da sa sobom nosi niz negativnih posljedica. Psiholozi se susreću s raznim mitovima o odgojua najčešći je svakako onaj da je i roditelj sam tako odgojen i da mu ništa zbog toga ne nedostaje.

Roditelj pod stresom naša je svakodnevica. Kao takav emocionalno je preplavljen i misaono smušen pa često u takvoj situaciji prepisuju djeci neprijateljske namjere tipa – to radi meni u inat. Onda se događa to da uznemireni roditelj odlazi u ekstrem, odnosno bira biti strog kao što su bile ranije generacije ili kreće u smjeru popustljivog odgoja, no psiholozi vjeruju kako postoji i treći put, a to je - postavljanje granica. No, granice su i ono što postavljamo sebi, odnosno što mi kao roditelji u odgoju hoćemo ili nećemo prakticirati, a ne da stalno razmišljamo o o granicama koje postvaljamo djetetu.

Fizičko zlostavljanje zakonom je zabranjeno, ali prije zakona i prava znamo i znanstvene spoznaje koje nas upućuju na to što je rizično za mentalno zdravlje djeteta. Fizičko kažnjavanje samo je jedan od oblika nasilnog ponašanja; i verbalno zlostavljanje ima niz negativnih posljedica, a jedan je i izazivanje osjećaja krivnje kod djeteta. Takva djeca s vremenom razvijaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, veću tjeskobu i osjećaj bespomoćnosti, sklonija su agresivnim oblicima ponašanja, bilo u odnosima s vršnjacima, bilo u kasnijim vezama, pa i u odnosu sa svojom djecom u budućnosti. Takva djeca svijet doživljavaju kao nesigurno mjesto u kojem moraju ovisiti o raspoloženju roditelja i o tome kako će oni reagirati. Mnoga su djeca poslušna iz straha, ali dobro je zapitati se želim li da me se moje dijete boji.

Tekst: D. P.
Fotografija: Profimedia