"Dijagnozu sam službeno dobila 2018. godine iako su moji simptomi i problemi trajali mnogo duže. Godinu dana nakon smrti moje kćeri prvi simptom koji sam imala bio je osjećaj kao da imam moždani udar. Taj strah i osjećaj u kojem ti cijeli život prođe kroz glavu u samo jednoj sekundi. I misliš gotovo je. Toliko si bespomoćan, ne možeš nikoga niti u pomoć pozvati i shvatiš koliko je čovjek "mali“ u takvim trenucima. Nisam mogla govoriti, nisam se mogla pomaknuti s kreveta, osjećaj koji nikada više ne želim osjetiti. Borila sam se sat vremena da "dopužem“ do dnevne sobe kad se moja mama probudila i shvatila što se događa. Sve je rezultiralo odlaskom na hitnu, pa neurologiju. CT je bio uredan, a moja dijagnoza napadaji panike. Godinama sam se liječila takozvanim antidepresivima kako bi se moje stanje popravilo, međutim od tog dana moj život se promijenio zauvijek. Živjela sam u strahu svaki dan, odlazak na fakultet ili na posao predstavljao je za mene noćnu moru", počinje svoju priču o multipli sklerozi 31-godišnja Sanja. Multipla skleroza (MS) je kronična, neizlječiva, upalna bolest središnjega živčanog sustava (SŽS), što znači da upalna oštećenja mogu zahvatiti veliki i mali mozak, moždano deblo i kralježničnu moždinu. MS, čiji se Svjetski dan obilježava 30. svibnja, javlja se u svim životnim dobima, no najčešće između 18. i 50. godine. Bolest je nepoznatog uzroka i nepredvidiva tijeka. Današnje spoznaje i rezultati mnogih istraživanja upućuju na to da je multipla skleroza autoimuna bolest koja nastaje djelovanjem čimbenika okoline, ali i utjecajem genske sklonosti za MS. Procjenjuje se da u Hrvatskoj od multiple skleroze boluje gotovo 7000 osoba. Među njima je i Sanja, koja je svoju priču podijelila na stranicama Saveza Društava multiple skleroze. Priču prenosimo u cjelosti.

"Događale su se stvari koje nisam mogla objasniti i nije mi priča o napadajima panike držala vodu. Počela sam zaboravljati stvari koje sam do jučer znala, vid mi se pogoršao, sluh također, počele su mi padati stvari iz ruku, ponekad sam hodala kao da sam pijana, imala sam osjećaj podrhtavanja brade i da mi glava ponekad ide lijevo desno. Ali ono što mi je najgore od svega palo je kronični umor, gubitak koncentracije, užasno loše pamćenje, učenje je postalo nemoguće. Sve je to dovelo to toga da sam izgubila pravo studiranja sa samo dva ispita do kraja i gotovim završim radom. Stres i svaka takva situacija za mene je predstavljalo nemogućnost ustajanja iz kreveta, depresija je postala sve jača i jača, a antidepresivi nisu pomagali u toj situaciji niti malo. Izgubila sam samopouzdanje, ponekad me ta moja MS za koju onda još nisam znala radila velikom "budalom“ i puno puta sam znala ispasti i "glupa“. Danas to sve okrećem na veliku šalu ali onda je to bilo užasno teško za pretrpjeti. Moj cijeli život svodio se samo na posao i studiranje. Svaki je moj posao bio na određeno, radila sam za minimalac, na nekim radnim mjestima pretrpjela užasan mobbing što je još gore utjecalo na moju bolest. Dozvoljavala sam ponekad da me se ponižava i gazi jer sam živjela u svijetu gdje sam smatrala da je to u redu, da je to normalno i da se šef ima pravo ponašati prema zaposlenicima na takav način. Nisam bila u nikakvoj financijskoj situaciji da planiram svoj život i svoju budućnost za dalje. Na kraju, sve je to jednog dana rezultiralo ponovnim odlaskom na hitnu, pa na neurologiju gdje sam konačno dobila svoju dijagnozu.

Nisam uopće mogla hodati, utrnuta sam bila od nožnih prstiju do vrata, a oko struka sam imala osjećaj da mi netko svom snagom steže korzet i molila sam samo za još jedan udisaj i malo kisika. Danima, soba pet je bila moja soba razmišljanja, soba jadanja, soba plakanja, soba straha i soba mržnje. Ne postoje prave riječi kojima bi opisala osjećaje s kojima sam se onda borila. Dobila sam "kortiće“ i moje se stanje popravilo iako u desnoj ruci nisam imala još osjećaja i pisanje je za mene bilo užasno teško. Krenula sam s liječenjem i trenutno sam na kliničkoj studiji. Trebalo mi je vremena da prihvatim dijagnozu. Vaš cijeli život se treba promijeniti. U onom trenutku je za mene to bio šok, neprihvaćanje nekog novog načina života. Danas, danas mogu reći da mi je to bila velika opomena, velika lekcija u životu. Danas mogu reći da živim život punim plućima. Završila sam preddiplomski studij i upisala diplomski, ponosna sam na sebe i svoje rezultate. Samopouzdanje se vratilo, a način života sam potpuno promijenila. U međuvremenu oboljela sam i od duboke venske tromboze koja mi je također bila velika opomena. Živim bez alkohola, bez cigareta i bez stresa. Iako nam je zbog invaliditeta puno teže pronaći posao jer živimo u svijetu punom nerazumijevanja prema drugima i bez empatije, imam veliku podršku svoje obitelji.

Obitelj mi je sada najvažnija, njihovo razumijevanje, njihova pomoć i njihova podrška. Dobivši dijagnozu izgubila sam mnogo prijatelja, međutim dobila sam nove i one zaista prave prijatelje. Oni koji prolaze isto što i ja. Okružila sam se samo pozitivom, molitvom i srećom. Pronašla sam ljubav svog života koji mi svakim danom pokazuje što znači poštovanje i što znači u dobru i u zlu. Sve što mi izaziva bilo kakvu negativnost odbacila sam od sebe, a sve one ljude koji me provociraju nagradim smiješkom. Zahvalna sam Bogu na svakom novom danu i ustajanju iz kreveta. Zahvalna sam za svaku zraku sunca i cvrkut ptica. Zahvalna sam na sitnicama koje mi nekad nisu značile ništa. Vjerujem u sebe i svoje sposobnosti".

Pratite Roditelje.hr i na Instagramu.

View this post on Instagram

A post shared by Roditelji.hr (@roditelji.hr) on

Tekst: D. P.
Fotografije: Savez Društava multiple skleroze i Shutterstock