kako-prepoznati-inzulinsku-rezistenciju-u-trudnoci

Inzulinska rezistencija predstavlja poremećaj metabolizma ugljikohidrata, pri čemu dolazi do slabljenja učinka inzulina (glavnog regulatora metabolizma šećera) na mjestima ciljanog djelovanja. Pri tome dolazi do relativnog viška inzulina, tj reaktivne hiperinzulinemije. Glavna uloga hormona inzulina, koji se izlučuje iz beta stanica gušterače, jest olakšano prelaženje šećera iz krvi u ciljana tkiva poput jetre, masnog tkiva i mišića, čime se omogućavaju ključni energetski procesi u svim stanicama ljudskog organizma.

Ovaj poremećaj razvija se polagano, postupno, a njegov klinički učinak je najčešće vidljiv nakon značajnog prirasta na tjelesnoj težini do kojeg dolazi zbog anaboličkog učinka hormona inzulina. U značajnoj mjeri sve većoj pojavnosti inzulinske rezistencije doprinose loše prehrambene navike i prehrana u kojoj su prekomjerno zastupljeni ugljikohidrati. Najčešća simptomatska manifestacija je postprandijalna hipoglikemija ili pad vrijednosti šećera do kojeg obično dolazi nakon obroka, a najčešće se očituje naglo nastalom slabosti, lupanjem srca, tremorom ruku, nervozom, drhtavicom i izraženim osjećajem gladi.

Inzulinska rezistencija predstavlja i zaštitni mehanizam, koji unatoč poremećaju ravnoteže metabolizma ugljikohidrata, održava vrijednosti šećera u krvi u relativno uskim rasponima i ne dopušta značajne oscilacije koje bi imale višestruko štetne posljedice po ljudsko zdravlje. Njegovo zaštitno djelovanje je prisutno i kroz koje desetljeće, nakon čega njegov zaštitni mehanizam slabi i dolazi do razvoja šećerne bolesti. Sprječavanje razvoja ili barem odgoda manifestacije šećerne bolesti jedan je od ključnih razloga zbog čega je važno pravovremeno prepoznati inzulinsku rezistenciju. Daljnji razlozi zbog čega će ovaj klinički entitet imati sve veću važnost je i pandemija debljine, koja je najčešća popratna pojava inzulinske rezistencije, pri čemu se stvara začarani krug debljine koja „hrani“ inzulinsku rezistenciju, a koja opetovano stvara metaboličku podlogu za daljnju progresiju debljine.

SISTEMSKI UČINCI INZULINSKE REZISTENCIJE

Međusobna povezanost inzulina s metabolizmom spolnih hormona očituje se i kroz različite poremećaje funkcije spolnih hormona, pri čemu se često javljaju poremećaji menstrualnog ciklusa i otežano ostvarivanje trudnoće, najčešće u sklopu sindroma policističnih jajnika. Inzulinska rezistencija se češće javlja u najčešćim poremećajima funkcije štitnjače, poput Hashimotoovog tireoiditisa.

INZULINSKA REZISTENCIJA U TRUDNOĆI

Svakako jedan od kliničkih prioriteta pravovremenog prepoznavanja i liječenja inzulinske rezistencije je redukcija rizika uspostave, održavanja i uspješnog završetka trudnoće. Tzv. "trudnički hormoni“ od ranije prisutnu inzulinsku rezistenciju dodatno produbljuju. To nosi višestruke rizike u prekomjernom rastu i razvoju nerođenog djeteta i prekomjerne porođajne težine, zatim takve trudnoće su od samog početka rizične s povećanim rizikom pobačaja, mrtvorođenog djeteta, kao i većer rizika za problemima s debljimom djeteta kroz naknadni rast i razvoj. Inzulinska rezistencija je u podlozi gestacijskog dijabetesa, koji se po HAPO studiji javlja kod svake pete do šeste trudnice.

DIJAGNOSTIKA I LIJEČENJE INZULINSKE REZISTENCIJE

Uz kliničku sliku, koja bi trebala biti osnova sumnje

na ovaj metabolički poremećaj, laboratorijska dijagnostika je u biti vrlo

jednostavna. Dovoljno je učiniti 2-satni OGTT s inzulinom (eng. oral glucose

tolerance test) u kojem se određuju vrijednosti šećera i inzulina natašte i 2

sata nakon standardnog opterećenja glukozom. Uobičajen odgovor u kontekstu

inzulinske rezistencije je pad u vrijednosti šećera u odnosu na vrijednosti

natašte, a nerijetko su prisutne i različito povišene vrijednosti inzulina,

ovisno o stupnju, tj. težini inzulinske rezistencije.

Liječenje obuhvaća promjenu životnih navika i upotrebu

određenih lijekova. Po pitanju prehrambenih navika potrebno je razmjerno

smanjiti unos ugljikohidrata te izbjegavati rafinirane ugljikohidrate. Nadalje