Kako naša teška iskustva iz prošlosti daju boju, miris i okus trenutnim iskustvima koje prolazimo?  Odvajanje od obitelji, strah od zaraze, dosada, osjećaj gubitka slobode i zatvora, neki su od glavnih problema koje ljudi vežu uz izolaciju. Može se pojaviti i druga krajnost, u kojoj se  ljudi ponašaju suprotno preporukama, pa i dalje izlaze iz kuće, čak i kada su prepoznati kao rizična skupina u ovoj krizi, banaliziraju cijelu situaciju. Ova krajnost ponašajno možda izgleda drugačije, no u pozadini se nerijetko kriju iste emocije – preplavljenost strahom od izolacije, nemoći i gubitka kontrole – koja im se  moguće već jednom dogodila. Što znači voditi računa o svojem mentalnom zdravlju u ovim teškim trenucima?

"Voditi računa o vlastitom mentalnom zdravlju u ovoj situaciji podrazumijeva dva ključna elementa. Prvo jest osvijestiti i prihvatiti to kako se osjećamo i ne okrivljavati se zbog osjećaja nemoći, tjeskobe, straha i bespomoćnosti – svi ovi osjećaji su u ovoj situaciji zaista sasvim normalni i očekivani ili, kako bi psiholozi rekli, to su normalni osjećaji i ponašanja u nenormalnoj situaciji. Drugo je, naći podršku i vježbati samopodršku kroz optimizam i druge strategije", savjetuju u članku "Zašto se bojim više nego drugi" Ines Rezo, Sena Puhovski i Ivana Ćosić Pregrad iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Iako pozdravljaju pojačanu svijest građana o važnosti mentalnog zdravlja, naglašavaju kako je najvažnije prilagoditi razne ideje i poruke svom doživljaju.

"Nikako nije poželjno, niti podržavajuće, stvarati visoka očekivanja da se ne smijemo osjećati neugodno i tjeskobno u ovoj situaciji, niti tjerati sebe u ono što mi možda ne treba ili mi ne pomaže. Optimizam svakako pomaže (članak ovdje), i u doba krize želimo održati svoj život najuobičajenijim mogućim i ponašati se onako kako se osjećamo. U tu svrhu, postoji niz aktivnosti koje nam mogu pomoći da djelomično vratimo osjećaj kontrole koji je neupitno izgubljen u situaciji krize. Primjerice, važno je zadržati svoje svakodnevne rutine – spavanja i buđenja, obroka, higijene, posla i vremena za druženje, kao i zdrave navike redovnih obroka, tekućine, sna i (kućnog) vježbanja, ograničenja praćenja vijesti, traženje podrške i uvođenje svakodnevnih malih rituala", savjetuju iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Ako se prepoznajete u ovom tekstu i ukoliko ste čitajući ga povezali osjećaje koje imate s retraumatizacijom, važno je, napominju, znati da je to što vam se događa normalno i očekivano. To ne znači da ste slabiji od drugih, da ste nesposobni nositi se sa teškim stvarima ili da ste preosjetljivi.  Ono što se događa jest da se, u psihološkom smislu, otvara stara rana i za nju se valja dobro pobrinuti. Traumatska iskustva uvijek narušavaju naš osjećaj sigurnosti i doživljaj svijeta kao sigurnog predvidivog mjesta za mene i moje najbliže, a emocionalni utjecaj traume gotovo uvijek je popraćen  intenzivnim emocijama i preplavljućim stanjima, teško podnošljivima.

" I za kraj, ukoliko osjetite uznemirenost praćenu snažnim fiziološkim reakcijama ili zastrašujućim mislima kada vidite redove ispred dućana, bolničke krevete koji čekaju ljude, prazne ulice, trgove i kafiće ili čujete sirene hitnih službi zastanite na tren. Recite sebi da ova situacija je po nekim aspektima slična, ali to nije trauma koju ste proživjela – ona je u prošlosti i tamo će i ostati. Nakon toga usmjerite se na one aspekte situacije koji jesu u vašim rukama i pod vašom kontrolom, a to uključuje i javljanju stručnjacima mentalnog zdravlja ukoliko procijenite da je potrebna i ta vrsta podrške", savjetuju iz Zgarebačkog psihološkog društva.

Izvor: Zagrebačko psihološko društvo
Fotografija: Profimedia