Odgoj djeteta podrazumijeva pružanje ljubavi, nježnosti, podrške i razumijevanja s jedne – dimenzija topline – i kontrolu te postavljanje granica s druge strane, odnosno dimenziju nadzora. Sigurna sam da svaki roditelj ima potrebu zaštititi vlastito dijete od padova, udaraca i emocionalnih povreda. Ima potrebu olakšati mu put odrastanja (još ako se roditelj prisjeti kako je njemu nekad bilo teško u djetinjstvu radi nedostatka nekoga ili nečega, zasigurno se potreba može i povećati). Činjenica je da danas roditelji (većina) naporno rade kako bi svojoj djeci priuštili lagodan i bezbrižan život, zonu komfora u kojoj neće morati prolaziti kroz određene poteškoće. No, to se ponekad može oteti kontroli. Često roditelji svojom povećanom brigom i potrebom da nadgledaju svaki djetetov korak i potez, zapravo negativno utječu na odnos s njim, kao i na njegovu budućnost. Granicu između zdravog odgajanja i pretjerane brige oko odgoja vrlo je lako prijeći.

Jeste li roditelj koji stalno bdije nad djetetom radi straha da mu se nešto ne dogodi? Jeste li roditelj koji, iako pustite dijete u školski park s prijateljima na nogomet, zovete na mobitel ne bi provjerili je li sve u redu? Jeste li roditelj koji svaku domaću zadaću piše s njim ili ju mora pregledati prije predaje? Jeste li roditelj koji ne dopušta djetetu (iako bi ono moglo samo s obzirom na dob i sposobnosti) samo namazati maslac na krišku kruha? Jeste li roditelj koji rješava „djetinje razmirice“ vašeg djeteta s njegovim vršnjacima? Sjedite li pored njega dok čita lektiru ne biste li promotrili čita li ju doista (o da, vidjela sam i takav primjer vlastitim očima)?

Situacija je nebrojeno puno i stoga ponavljam da je granicu lako prijeći, no važno je da u navedenim situacijama procijenite može li vaše dijete i treba li to nešto učiniti samo. Životnih rizika i opasnosti će uvijek biti i ponekad ih nećete uspješno moći spriječiti. Nekad će se dogoditi da vaše dijete padne na igralištu i ozlijedi koljeno, dogodit će se toliko bolne i slatke muke po tinejdžerima vezane uz školske simpatije, jedinice u školi, treće mjesto na sportskom natjecanju i tako dalje.

Takozvani „helikopter-roditelji“, vrlo štosno, ali nimalo ugodno stalno oblijeću iznad glava vlastite djece ne bi li imali potpunu kontrolu nad njihovim životima. Pitam se, želimo li odgajati buduće ljude koji će biti samopouzdani i uspješni, koji će razviti samopoštovanje i adekvatno rješavati svoje probleme ili želimo ukorijeniti razmaženost i nemogućnost nošenja sa svijetom kakav on jest – lijep, ali i često težak? „Helikopter-roditeljstvo“ je karakteristično za naše moderno društvo koje teži perfekcionizmu te koje ne ostavlja prostor za samostalno odlučivanje i odabiranje puta. Iako u ovom odgojnom stilu vlada toplina i ljubav, ponašanja roditelja su često vođena njihovim osobnim strahovima i anksioznostima, što zatvara mogućnost učenja temeljem „pokušaj-pogreška“ metode. Neka istraživanja pokazuju kako su djeca, odgajana na ovaj način, u kasnijoj životnoj dobi bila:

- nižeg samopouzdanja,

- emocionalno ranjivija,

- nesigurna u same sebe i svoje kvalitete,

- sklona problematičnim ponašanjima (zlouporaba alkohola i droga, upuštanje u krađe),

- manje otvorena za nove ideje i situacije,

- češće frustrirana te s težnjom ka visokom životnom standardu s malo ulaganja i truda.

Nedavno sam čitala zanimljiv članak poznatog dr. Ranka Rajovića, koji je objasnio da roditelji trebaju pustiti dijete - dok ono uči hodati – da koji put i padne. Zašto? Tako će, koliko god nam se činilo da ono ne shvaća, učiti strategije rješavanja problema. Sljedeći put će se dočekati na jednu ruku, potom na obje, a onda će, nakon nekog vremena, rješavati najveće mu muke i brige – samostalno.

helikopter-roditelji-pogledajte-sto-jednog-dana-ceka-vasu-djecu
Mother giving food to son while sitting at dining table with family, Image: 280007969, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: - / Wavebreak / Profimedia

Zaključak je jednostavan: omogućite svojoj djeci da izraze vlastito mišljenje! Omogućite mu da bude kreativno – vjerujte da će smisliti rješenje više za neki problem od vas – ono je manje opterećeno negativnostima! Izbjegavajte koristiti fraze „mi“ nešto radimo (mi pišemo lektiru, dobili smo pet iz testa iz matematike, naučili smo hodati…). Koliko god da ste ponosni jer je vaše dijete naučilo hodati, ono je to ipak samo napravilo. Dakle, vidimo da mogu i ne trebaju uvijek i u svim situacijama prisutnost vašeg straha.

Vi ste primjer, vodilja, pomagač i podrška u djetetovom životu. No, važno je i dati djetetu prostor za pokoju pogrešku, propust, lošu ocjenu, odustajanje, „žutu minutu“, potrebu za ponovnim pokušajem ispravljanja stvari i preuzimanjem odgovornosti za vlastita djela. Ne zaboravite aktivno slušati dijete! Izgubite li se na putu odgoja, osluškujte potrebe svog djeteta, ono će vam biti nit vodilja što i kako dalje. Ne radite stvari umjesto njih, nego im pokažite i učite kako da ih sami rade. Znate li kako biljke rastu u nepovoljnim životnim uvjetima? Pokušaju pa ne uspiju, padnu, ponovno pokušaju, uče i izrastu u prekrasan cvijet, baš kao i naša djeca!

Za kraj, parafrazirat ću dragog mi pisca Neila Gaimana: ponekad se probudimo, ponekad nas pad ubije, a ponekad dok padamo - poletimo. Isplati li se onda pustiti djecu da sama uče i rastu (uz budno oko kada je ono doista potrebno), recite vi meni. ?

Tekst: Tea Bošnjak, mag. paed. soc.

Foto: Profimedia