Što se događa s djecom čiji se roditelji ne znaju nositi s njihovim emocionalnim reakcijama

U knjizi Coaching za roditelje u kojoj su predstavljeni razgovori s različitim obiteljima kojima je Jesper Juul pomagao u rješavanju obiteljskih problema, ovaj najpoznatiji danski edukator objašnjava kako se u posljednje vrijeme susretao sa sve više roditelja iz cijele Europe koji imaju probleme s emocionalnim reakcijama svoje djece. Tako navodi primjer majke koja je svojoj dvogodišnjakinji obećala da će joj svako jutro davati vrećicu bombona da bi došla s njom do auta i sjela u njega. Sve to zato što nije mogla podnijeti djetetovu frustraciju, ljutnju, tugu jer nije željelo ići u vrtić. Jesper joj je savjetovao da kćer ljubazno, ali odlučno, odnese u auto i da cijelim putem sluša kako ona protestira. Taj je prijedlog odbila, jer se boji mogućeg izljeva negativnih osjećaja kćeri. Objasnila je to željom da kći harmonično raste.

"Svi takvi roditelji imaju zajedničku želju: da im djeca budu vesela, harmonična, ljubazna i razumna. Kada upotrijebim svoje bezuspješne pedagoške savjete i pitam te roditelje jesu li i oni uvijek ljubazni i harmonični, često mi odgovore: "Ne uvijek, ali pokušavam biti pozitivan uzor." Ta je tendencija tužna i zastrašujuća. Tužna je zato što smo mi, samo jednu generaciju nakon što je ljudski emocionalni život oslobođen iz neurotičnog zatvora uglađenosti, na putu prema tome da ga opet zatvorimo. Otvorena razmjena osjećaja iznimno je važna za kvalitetu međuljudskih odnosa, koja obiteljski život čini tako dragocjenim. To vrijedi za cijeli spektar osjećaja, uključujući i iracionalne i neshvatljive osjećaje. Zato je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa. Zastrašujuća je ta tendencija jer su njezine posljedice ozbiljne. Polovina takve djece surađuje (prilagođuje se očekivanjima i zahtjevima svojih roditelja) tako što potiskuje one osjećaje koji ne odgovaraju njihovoj slici o samima sebi ili predodžbi njegovih roditelja. No na taj način ne mogu razviti ni zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ni steći neke nužne životne spoznaje. Kod zdrava osjećaja vlastite vrijednost radi se o dvjema stvarima: o tome koliko dobro poznajemo sami sebe, svoje misli, vrijednosne predodžbe, osjećaje i reakcije te o tome kako se ponašamo s obzirom na njih. Kada roditelji signaliziraju djeci da je većina osjećaja nepoželjna, time onemogućuju ta dva procesa. Rezultat toga često se pokazuje u pubertetu, kada dijete te nakupljene osjećaje iskazuje u obliku destruktivna kaosa, kada utone u depresiju ili ima suicidalne misli jer mu život nema smisla i ne vidi ništa lijepo u njemu. Ili kada se počne ozljeđivati da bi na taj način barem mogao iskusiti barem jedan osjećaj - bol. Druga polovina djece surađuje tako što je cijelo vrijeme loše raspoložena, frustrirana i zapletena u beskrajne borbe moći sa svojim roditeljima - borbe moći kod kojih se zapravo radi samo o pravu djeteta na to da smije biti veselo, tužno, bojažljivo, ljutito ili očajno, a da to roditeljima nije problem. Takva djeca nemaju mogućnost položiti kamen temeljac za zdrav osjećaj vlastite vrijednosti."