Bruno Šimleša: Tate ne „čuvaju djecu“ jer nisu bejbisiteri. Mi smo roditelji i mi odgajamo djecu!

Vi ste definitivno netipičan tata, suprug, muškarac. Kad govorimo o Vašem odnosu s djecom, smatrate li da ste jednostavno po prirodi takvi da imate potrebu puno ulagati u taj odnos ili ste, prije svega, puno radili na sebi i postali takvi i, konačno, mogu li to i drugi muškarci? Jesmo li po prirodi ravnopravni u roditeljstvu?

Koliko su tate važni za zdrav razvoj djeteta i koliko su muškarci općenito svjesni te činjenice?

Mislim da nismo dovoljno svjesni. U našoj kulturi i dalje smatramo da su majke primarni roditelji, a ako imamo sreće, onda „tata malo pomogne“. Ali mi nismo tu da pomognemo u odgoju. Tu smo da odgajamo. Rame uz rame sa ženama.

Mislim da je logično da su u generaciji naših prabaka bile drugačije uloge jer tada mnoge žene nisu radile izvan kuće. Onda je logično da su preuzimale skoro svu brigu oko djece i održavanja doma. Ali danas, kada većina žena ima klasične poslove, nema baš nikakvog razloga da i dalje doma odrađuju većinu obveza oko djece i doma. A ti poslovi nisu ni plaćeni ni cijenjeni.

Jeste li imali priliku koristiti ikakva prava na roditeljski dopust za očeve, odnosno jeste li proveli neko vrijeme sa svojom bebom kod kuće dok je supruga bila redovito odsutna ili radila? Bi li svaki muškarac to trebao iskusiti?

Odmah nakon njezina rođenja uzeo sam mjesec dana slobodno i, iskreno, tada smo bili toliko smotani i zbunjeni da je jako dobro da smo oboje bili maksimalno uključeni. Ostatak njezine prve godine nastavio sam raditi uobičajenim tempom, ali sam brzo shvatio da tako ne mogu biti tata kakav njoj treba i onda sam nekoliko poslova stavio na čekanje. Štoviše, kada je supruga Maja u njezinoj trećoj godini dobila priliku da 10-ak dana mjesečno radi u Bruxellesu i Strasbourgu, nije mi bio nikakav problem otkazati i neke druge poslovne angažmane. Maja je super mama, a te dane kad je nema, nama je sasvim dobro i znam da malena dobiva ono što joj je potrebno. A Maja ne zove svakih par sati s uputama jer zna da smo dobro.

Koliko su muškarci zaista zainteresirani za čuvanje djece dok je supruga na poslu? Jer društvo u kojem živimo puno je predrasuda i lako osuđuje i etiketira. Ne gubi li muškarac tim činom osjećaj vlastite vrijednosti kao skrbnika za obitelj?

Odmah moram reagirati – tate ne „čuvaju djecu“ jer nisu bejbisiteri. Mi smo roditelji i mi odgajamo djecu. Točno je da će nas dio društva osuđivati i možda smatrati da nismo pravi muškarci ako smo maksimalno angažirani oko odgoja, ali iskreno, to me ni najmanje ne brine.

Više mi je stalo do onoga što misli moje dijete, nego ljudi koji ne shvaćaju da tate ne moraju biti sekundarni, manje važan roditelj. Mislim da u tom mijenjanju percepcije jako mogu doprinijeti poslodavci. Istaknuo bih primjer tvrtke IKEA u Hrvatskoj koja muškim zaposlenicima daje mjesec dana plaćenog dopusta kako bi se mogli još više povezati s djecom i to nakon što se njihove partnerice vrate na posao.

Neki očevi se, što svjesno što nesvjesno, muče s činjenicom da sami nisu imali dobre očeve. Kako biti dobar tata čak i ako nisi imao dobrog tatu?

Isto kao i biti dobra mama ako nisi imao dobru mamu ili dobar partner ako nisi imao primjer dobrog partnerstva u svojim roditeljima – stalnim učenjem i napredovanjem. Ako nismo imali primjer svjesnog, predanog očinstva u svojem životu, pronađimo ih na drugim mjestima. I onda se treba stalno truditi izbrusiti vještine da doista i postanemo takvi. Ne tvrdim da je lako, ali je sigurno moguće.

Jer kao djeca nemamo mogućnost samostalnog kreiranja vlastita života i osjećamo se onako kako nas drugi tretiraju. Ali zato kao odrasle osobe možemo odabrati kako će nešto utjecati na nas. Kao odrasli, mi se osjećamo onako kako sami sebe tretiramo.

Je li Vas kći promijenila kao muškarca?

Definitivno je drastično promijenila moj život. Ona je predivna, zahtjevna, tvrdoglava, često nezgodna, suosjećajna, pametna, darežljiva, osjetljiva, otvorena desetogodišnjakinja i čast mi je biti njezin tata. Često mi je izuzetno zahtjevno, ali ni tada ne zaboravljam koliko je ta uloga zapravo čisti blagoslov.

Produbljuju li djeca krize u braku? Kako ih preživjeti?

Djeca na površinu istisnu one probleme koje smo mi možda stavljali ispod tepih. Imamo tanje živce, manje vremena, manje sna, manje novaca, manje slobode... A ako još imamo i različite principe odgoja, brak može doći u ozbiljnu krizu. I tada je sasvim u redu potražiti i stručnu pomoć, ali ne kad je kriza na vrhuncu, nego čim ustanovimo da ne možemo sami riješiti probleme. Mi obično prekasno tražimo pomoć. I kao roditelji, i kao partneri.

Ne bismo željeli pojednostavljivati stvari ili generalizirati, ali je li s očevima zaista puno toga puno jednostavnije?

Sve je jednako zahtjevno, osim možda jednog faktora. Žene i zbog trudnoće, i dojenja, ali i zbog toga što se u našem društvu uloga majke uzdiže iznad uloge oca, imaju osjetno veći zaštitnički impuls. On je i biološki i društveno uvjetovan.

To može biti pozitivno jer će imati instinkt da zaštite djecu od boli, ali može imati i negativan učinak ako se počnu ponašati prezaštitnički, a mislim da je to danas prilično raširen problem. Mnogo češće su mame prezaštitnički nastrojene, a meni se čini da djecu ne bismo trebali štititi od života, već bismo ih trebali pripremiti za njega. To znači da ih ne bismo trebali štititi ni od raznih izazova, povreda, već im pomoći da se zrelo nose s njima.

Trebali bismo im pomoći i da budu što samostalniji. Mame će, mnogo češće od očeva, razmišljati umjesto svoje djece, raditi zadaće umjesto njih, učiti umjesto njih, odgovarati na razne poruke umjesto njih, kupovati umjesto njih ono što mogu i sami...

Muškarci najčešće nemaju toliki zaštitnički impuls pa možda možemo lakše vidjeti da djecu neko iskustvo može zaboljeti, ali da je dugoročno najmudrije naučiti ih da se nose s time, umjesto da ih u potpunosti lišimo tog iskustva i nešto odradimo umjesto njih.

Razgovarala: Ivona Šatrak

Foto: privatni album; Profimedia