Prošle je jeseni u Zagrebu gostovao Sean Fitzgerald, priznati stručnjak s Novoga Zelanda koji već dvadeset godina radi s autističnom djecom i njihovim obiteljima širom svijeta i postiže izvrsne rezultate upravo terapijom igrom.

Njegova je metoda holistička alternativa konvencionalnim terapijama koje se provode u okviru službenog zdravstvenog sustava, koje često nisu pravovremeno dostupne i dovoljno učinkovite jer se ponajprije svode na „ispravljanje“ djetetova ponašanja ne bi li se ono prilagodilo očekivanjima okoline.

Terapija igrom, pak, polazi od stava da djecu s autizmom ne treba neprestano „preusmjeravati“ zahtijevajući od njih određeno ponašanje, nego valja obratiti pozornost na ono čime se dijete voli baviti i kroz tu aktivnost ga poticati da uči i lakše komunicira.

Okidači autizma

Autizam, odnosno poremećaji iz autističnog spektra, opći je naziv za grupu vrlo složenih poremećaja razvoja mozga koji se pojavljuju u najranijem djetinjstvu (u dobi do treće godine). Autistična djeca imaju poteškoće u govoru te se često doimaju nezainteresiranima za druženje i izražavanje emocija. Sklona su povlačenju u sebe i neuobičajenom doživljavanju okoline (npr. doslovno shvaćanje) te stereotipnom i ponavljajućem ponašanju (rado slijede rutine i rituale, a istu stvar mogu ponavljati cijeli dan).

Uzroci autizma nisu posve razjašnjeni. Utvrđeno je da se on češće pojavljuje zbog genetske, tj. nasljedne sklonosti, ali i da postoje razni „okidači“ za to – primjerice, jako stresni događaji ili zdravstvene tegobe poput visoke temperature s komplikacijama, kao i preopterećenost organizma teškim metalima te poremećaji u crijevnom mikrobiomu – sustavu dobrih bakterija o kojima ovisi imunitet i cjelokupno zdravlje organizma.

Drukčiji način doživljaja svijeta

Budući da se osobe s autizmom ponašaju „neobično“, često se za njih kaže da su u svom svijetu. No, oni samo svijet doživljavaju na drukčiji način.

„Umjesto da djetetu s autizmom roditelji nastoje onemogućiti stereotipno ponašanje, trebali bi mu se pridružiti. Primjerice, ako dijete maše rukama, neka to zajedno s njime čine i roditelji. Neki se teško odlučuju na to, no mi koji smo to iskušali, otkrili smo puno veću povezanost sa svojom djecom. Naime, smatramo da autistična djeca čine ono što za njih ima neko značenje, odnosno ono što im je potrebno.

Kad prihvatite dijete upravo takvim kakvo jest u određenom trenutku, omogućujete mu da vas pusti bliže sebi. Tako izgrađujete povjerenje i ljubav kroz koju vam dopuštaju da ih učite i vodite dalje bez forsiranja“, objašnjava Nataša Bahun, osnivačica centra za podršku obiteljima suočenim s autizmom „Progovori autizam – širi ljubav“ i majka osmogodišnjeg Ivora koji ima autizam.

Ostatak teme čitajte na sljedećoj poveznici.

Izvor: sensa.hr

Foto: Profimedia