Dijete ne mora razumjeti našu priču, mi djetetovu moramo

Nedavno, u trenutku kad mi je dijete malo dramatično reklo da smo mu "uništili život razvodom" nije mi se po prvi put javio nagon da pametujem o tome kako ga volimo, kako smo odlučili tako, kako se nismo slagali… kako milijun ovako i milijun onako… Rekla sam mu da ne razumijem kako mu je. I najiskrenije to mislila. Sin me čudno pogledao, ne očekujući takvo što.

Svatko se bavi interpretacijom svijeta i života sa svoje točke gledišta. Unutar nas je more emocija, definicija, neraščišćenih stvari. Kao roditelji bavimo se tugom, ljutnjom, prezirom i hrpom razarajućih stanja u procesu razvoda, u kojem želimo dobiti dijete za sebe, znajući što je njegov najbolji interes.

To je naš interes.

Željela sam da dijete ostane sa mnom, muž je želio da ostane s njim. Svatko je odabrao svoj način da ostvari želju.

S moje točke gledišta tada mi je bilo najnormalnije da nastavi živjeti sa mnom. Ja nisam mogla bez njega zamisliti svoj život. Prirodno mi je da nastavimo nedjeljivo kako je bilo od dana njegovog rođenja.

Njegov tata se raspadao kad je dobio susrete i druženja. Stavljao mi ih je nekad pod nos, da ne znam kako je to kad su limitirani i da ja, budući da živim dominantno s malim trebam to i to i to… naravno s njegove točke gledišta.

Imali smo presudu, kalendare s datumima praznika, državnih blagdana i Sporazum. Mrzim riječ sporazum. Vozili smo dalje kao civilizirani ljudi koji su dogovorili sve. To sve je život našeg djeteta…

A dijete?

Zatvorio se u školjku i promatrao. Od toga dana njegov život je krenuo tamo-ovamo i traje tako godinama. U međuvremenu smo promijenili odluku i sin sada sa mnom ima susrete i druženja, a živi s ocem. Kalendar je i nadalje tu, sporazum je nadalje tu.

Priča mog sina ne zna se do kraja.

Ne znam kako je razmišljati svaki dan je li  sve u ruksaku što mi treba za onaj drugi stan…

Ne znam kako je razmišljati o tome kako frendovima reći gdje da te pokupe i u kojem ćete se kvartu naći, jesi li kod Starog ili Stare…

Ne znam kako je paziti da si korektan i paziti da ti nešto ne izleti iz vremena koje provodiš s onim drugim…

Ne znam kako je to probuditi se u jednom stanu, doručkovati, otići u školu i doći u drugi stan na ručak i riješiti zadaću, pa se iza svega vratiti u prvi stan večerati…

Pojma nemam, ali skidam mu kapu.

Često znam zamišljati da mene netko tako seli unutar jednog radnog dana s radnog mjesta na radno mjesto… da su mi uvjeti ne znam kako lijepi, pukla bih s vremenom. Svaki dan sve više moja svijest o svemu tome postaje drugačija. Tek sad kad je prošlo puno godina života nakon raspada te obitelji koja smo nekad bili.

Nemam emocija prema odrađenom razvodu, više mi nisu bitni razlozi, odrađeni su svi sati analize, i isplakane sve suze sjete i žali. Ali ću zauvijek imati emocije prema svom djetetu koje je preživjelo razvod.

Uđimo u cipele našeg djeteta

Svaki roditelj bi na stranu trebao staviti svoje stanje, svoja uvjerenja i staviti se u cipele svog djeteta. Pogledajmo iz dječje perspektive njegov dan, tjedan, pogledajmo praznike….

Ne želim govoriti o onima koji su poduzeli sve da drugog roditelja isključe iz života djeteta. To je nešto što ne mogu shvatiti i odbijam ikada shvatiti. Počesto puta jedan roditelj ima potrebu zbog svoje rane koja krvari učiniti sve samo da dobije zlatnu medalju, a da pritom onaj drugi dobije za to propisnu kaznu koju će pamtiti do kraja života. Ne razumijem to.

Ako mi je netko bio i najgori partner u životu, ne mora biti najgori roditelj.

Nastavak teme čitajte na sljedećoj poveznici.

Tekst: Lidija Špančić, dipl. soc. radnica

Foto: Profimedia

Izvor: abecedaroditeljstva.com