Postoji jedna navika koja je presudna za sretan brak

Od svih parova koji se vjenčaju, svega tri od deset ostanu u zdravim, sretnim odnosima, kaže psiholog Ty Tashiro u knjizi “The Science of Happily Ever After”. Početkom sedamdesetih došlo je do porasta broja razvoda bez presedana. Zabrinuti zbog toga kakav će utjecaj razvodi imati na djecu, psiholozi su odlučili promatrati parove i odrediti što je “recept” za zdravu i trajnu ljubavnu vezu.

John Gottman počeo je prikupljati ključna otkrića 1986. kada je otvorio “Laboratorij ljubavi” s kolegom Robertom Levensonom na Sveučilištu u Washingtonu. Gottman i Levenson dovodili su svježe vjenčane parove u laboratorij i pratili njihovu interakciju.

Uz tim istraživača, oni su supružnicima stavljali elektrode i postavljali im pitanja o njihovom odnosu, o tome kako su se upoznali, kakve su njihove svađe i lijepe uspomene. Elektrode su mjerile protok krvi, brzinu otkucaja srca i količinu znojenja. Zatim su ih poslali kući i nakon šest godina provjeravali jesu li i dalje zajedno.

Od prikupljenih podataka, Gottman je razdvojio parove u dvije velike grupe: majstore i amatere. Majstori su i dalje bili u sretnom braku i poslije šest godina, dok su se amateri ili razišli, ili kronično patili zbog lošeg braka.

Kada su istraživači analizirali podatke, vidjeli su jasne razlike između pripadnika prve i druge grupe. Amateri su tijekom intervjuiranja djelovali smireno, ali ih je odavalo njihovo tijelo. Srce im je radilo ubrzano, znojili su se više i imali veći protok krvi.

Prateći na tisuće parova, Gottman je otkrio da što su osobe fiziološki bile aktivnije u laboratoriju, to je njihova veza brže propadala.

Međutim, kakve to veze ima?

Problem je u tome što su amateri pokazivali znakove uzbuđenja, i to nimalo ugodnog, dok su govorili o svojoj vezi. Za njih je sjedenje pored bračnog partnera bilo kao suočavanje sa sabljozubim tigrom. Čak i kad su razgovarali o zajedničkim ugodnim uspomenama, bili su spremni na to da ih neko napadne, ili da sami napadnu.

Majstori su, s druge strane, bili vrlo opušteni. Osjećali su se smireno i povezano, što se vidjelo kao toplo i nježno ponašanje, čak i kad su govorili o svađama. Oni fizički nisu ništa drugačiji od amatera, ali je okruženje puno povjerenja i intimnosti učinilo da se emocionalno, a time i fizički, osjećaju ugodno.

Gottman je želio saznati kako su majstori izgradili takvu ljubav, a kako su je amateri uspjeli uništiti.

U studiji koja je uslijedila 1990. dizajnirao je laboratorij na Sveučilištu u Washingtonu, tako da izgleda kao lijepa spavaća soba sa zgodnim stolom za doručak.

Pozvao je 130 tek vjenčanih parova da provedu dan u ovom utočištu i pratio ih dok su obavljali normalne aktivnosti – čistili, slušali glazbu, jeli, razgovarali… Gottman je nakon toga došao do ključnog otkrića.

Tijekom dana, supružnici su jedno drugom slali, kako je to nazvao, “zahtjeve za povezivanje”. Na primjer, muž je ljubitelj ptica i primijeti djetlića na obližnjem drvetu. On supruzi kaže: “Pogledaj ovu divnu pticu vani!” On tom izjavom ne komentira jasno stanje stvari, nego ujedno traži reakciju svoje supruge, znak podrške, u nadi da će se povezati s njom u zajedničkom interesu.

Supruga sada ima izbor. Može reagirati tako da se približi ili udalji od svog supružnika, kaže Gottman.

Iako je priča o ptici sasvim beznačajna, ona zapravo otkriva mnogo o tome koliko je veza zdrava. Suprug je smatrao da je ptica dovoljno važna da pokrene razgovor, a onda se otvara pitanje uviđa li i poštuje li to njegova supruga.

Ljudi koji su se približavali svojim partnerima, umjesto da se udaljavaju, pokazivali su interes za “zahtjev za povezivanje” koji je slao njihov partner. Oni koji su se udaljavali, reagirali su minimalno i nastavljali raditi ono što su radili i do tada. Među nekima je čak izbijala i agresija, zato što ih je partner “zahtjevom” prekinuo u onome što rade.

Ove interakcije u velikoj su se mjeri odražavale na kvalitetu braka. Parovi koji su se razveli poslije šest godina imali su svega 33 pozitivne reakcije na partnerov “zahtjev”. Dakle, ostvareno je svega tri od deset njihovih želja za emocionalnom povezanošću.

Parovi koji su ostajali zajedno imali su takve reakcije u 87 posto slučajeva ili su devet od deset puta ispunili emocionalne potrebe svog partnera. Prateći takvu interakciju, Gottman je uspijevao predvidjeti s točnošću od čak 94 posto hoće li supružnici ostati zajedno, bez obzira na njihovu klasu, seksualnu orijentaciju, i na to imaju li djece.

Kako je rekao, to u najvećoj mjeri ovisi o pristojnosti i darežljivosti, odnosno o kriticizmu i neprijateljskom stavu.

Ljudi koji namjerno ignoriraju svog partnera, ili osjećaju potrebu da ga kritiziraju čak i bez razloga, uništavaju vezu, čineći da se njihov partner osjeća bespotrebno i nevidljivo. Oni ne samo da ubijaju ljubav u vezi, nego i utječu na fizičko propadanje osobe s kojom su.

Postoje dva načina na koja možete gledati ljubaznost. Možete misliti da je to urođena osobina: ili je imate, ili nemate. A možete je gledati i kao mišić, koji vježbom ojača, iako je možda kod nekih ljudi manje razvijen. Majstori ljubaznost vide kao mišić. Oni znaju kako ga vježbati i održavati u dobroj formi. Oni znaju da je za dobru vezu potreban stalan rad.

Najteže vrijeme za vježbanje ljubaznosti je tijekom svađe, ali je to istodobno i najvažniji trenutak za izražavanje ljubavi. Ako pustite da se agresija otrgne kontroli, izlažete se riziku da možda nepovratno uništite vezu.

John Gottman dodaje: “Amateri će drugačije reagirati u svađi. Oni će reći: ‘Kasniš! Što s tobom nije u redu? Isti si/ ista si kao tvoja mama’. Majstori će reći: ‘Žao mi je što te kritiziram zbog kašnjenja i znam da nisi ti kriv /kriva, ali zaista me nervira to što ponovo kasniš.’

Prevela: I.T.

Izvor:www.b92.net

Foto: Profimedia