Znaju li se roditelji nositi s izazovima modernih medija?

Razgovarali smo s dr. sc. Lanom Ciboci, prodekanicom na Edward Bernays University College te potpredsjednicom Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu o gorućim pitanjima koja najčešće muče roditelje kad im djeca postanu dovoljno odrasla pa za mobitelima i igricama posežu puno češće nego što bi trebalo.

Ako govorimo o odgovornom i kritičnom korištenju medija, onda s medijskim obrazovanjem svakako treba započeti onoga trenutka kada dijete počne koristiti medije, naravno na način koji će biti primjeren djetetovoj dobi. Kroz igru, zajedničko druženje i ono najvažnije – dijalog i raspravu o gledanim sadržajima, roditelji itekako mogu odmalena graditi kritički pogled djece na medije i tako pomoći u stvaranju odgovornih i mudrih medijskih korisnika. Pritom ta odgovornost ne bi trebala biti samo na roditeljima, već u medijskom obrazovanju djece treba sudjelovati čitavo društvo pri čemu osobitu odgovornost treba staviti na same medije koji svojim edukativnim sadržajima trebaju poticati medijsko opismenjavanje korisnika svih dobnih skupina, neovisno o tome je li riječ o javnim ili komercijalnim medijima. Mediji moraju postati svjesni svoje odgovornosti u tom području.

• Jesu li današnji roditelji spremni na sve izazove koje donose moderni mediji i kako se s tim nose?

Svi mi zajedno, pa tako i roditelji, učimo iz dana u dan o izazovima koje pred nas stavljaju novi mediji i tehnologija. No, da je roditeljima u tome itekako potrebna pomoć, pokazuju rezultati istraživanja EU Kids Online Hrvatska, u kojem je sudjelovalo 1017 djece u dobi od 9 do 17 godina i isto toliko njihovih roditelja, a prema kojem više od 2/3 roditelja smatra da se njihovo dijete služi internetom bolje od njih. Isto je istraživanje pokazalo da su roditelji loše upoznati s neugodnim iskustvima djece na internetu, ali i da svaki peti roditelj nikada ili gotovo nikada nije pomogao svome djetetu kada ga je nešto mučilo na internetu ili kada mu je na internetu nešto bilo teško napraviti ili pronaći, dok svaki treći roditelj nikada ili gotovo nikada nije pomogao svome djetetu kada ga je na internetu netko uznemiravao. I sve se to događa isključivo zbog njihova – neiskustva i neznanja. I u tome im treba pomoći. Nove se tehnologije stalno razvijaju i mijenjaju i upravo u tom području najviše do izražaja dolazi važnost cjeloživotnog obrazovanja. Digitalne kompetencije smatraju se jednima od najvažnijih u 21. stoljeću. No, dok se djeca s njima rađaju i uz njih odrastaju (te se stoga i nazivaju digitalnim urođenicima), odraslima je često potrebno puno više vremena kako bi se naučili nositi sa svime što nove tehnologije donose sa sobom.

• Koje su realne prednosti pametnih mobitela i interneta, a koje opasnosti?

Pametni telefoni i internet omogućuju nam pristup informacijama i brojnim edukativnim sadržajima, komunikaciju s bliskim osobama. Internet je omogućio svim medijskim korisnicima, pa tako i djeci, lakše izražavanje vlastitoga mišljenja i kreiranje vlastitih medijskih sadržaja. S druge strane, djeca na taj način mogu doći do brojnih sadržaja neprimjerenih njihovoj dobi, a nažalost mogu postati i žrtve elektroničkog nasilja. Treba spomenuti i mogućnost stvaranja ovisnosti zbog pretjeranog korištenja pametnog telefona i interneta, ali i opasnost i štetnost zračenja.

• Što žele postići roditelji koji neprestano fotografiraju svoju djecu i često objavljuju fotografije na društvenim mrežama? Što to govori o njima samima i kako to utječe na dijete koje je stalno u centru pozornosti ili pozira za fotografiranje?

Današnji roditelji koriste društvene mreže kako bi se pohvalili svojim djetetom, njegovim uspjesima i zajedničkim obiteljskim trenucima. Istraživanje koje su 2017. godine proveli Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba i Hrabri telefon među 655 roditelja djece predškolske dobi pokazalo je da je 65% roditelja objavilo fotografiju djeteta na društvenim mrežama, dok je njih 35% objavilo djetetovu fotografiju na društvenim mrežama u prvome mjesecu njegova života. Prema nekim istraživanjima, prosječni roditelj će objaviti na različitim društvenim mrežama oko 1000 djetetovih fotografija do njegova polaska u školu. Mnogi nisu svjesni koliko na taj način zapravo otkrivaju privatnost svoga djeteta, ugrožavaju njegovu sigurnost, izlažu ga potpunim strancima i pritom ne razmišljaju bi li njihovo dijete htjelo u tolikoj mjeri biti prisutno u virtualnom svijetu i koliko to zapravo može škoditi njegovoj dobrobiti.

Imali smo već i slučajeve u inozemstvu gdje su djeca, kada su navršila 18 godina, tužila svoje roditelje zbog fotografija koje su objavili u njihovom djetinjstvu i na taj ih način osramotili. Zanimljivo je da kada djeca odrastu sami roditelji često žele da djeca na internetu objavljuju manje fotografija i drugih pojedinosti iz svoga života, ne razmišljajući kako su često upravo oni, kada su djeca bila mlađa, objavljivali iste te fotografije u prekomjernim količinama, a svi znamo koliko djeca uče iz ponašanja svojih roditelja i bližnjih.

• Zašto je nasilje postalo općeprisutno u crtanim filmovima i igricama, što je u ubijanju igračima toliko uzbudljivo?

Vrlo često su upravo nasilni sadržaji najgledaniji, najklikaniji i najprodavaniji medijski sadržaji. Naime, istraživanja pokazuju da medijski korisnici vole gledati, ali i aktivno sudjelovati u nasilnim sadržajima kroz igranje videoigara, zbog adrenalina koji se u njima javlja u tom trenutku te zbog istraživanja vlastitih strahova, ali i suočavanja sa situacijama s kojima se nikada do tada nisu susreli (a većina se vjerojatno nikada ni neće susresti) u stvarnome životu. Da bi takvi sadržaji na nekoga utjecali u smislu oponašanja nasilnih sadržaja, mora se poklopiti puno čimbenika – od odgoja i utjecaja okoline do prijašnjeg iskustva medijskog korisnika, njegovog kognitivnog razvoja i psiholoških karakteristika.

• Kako roditelji mogu zaštititi djecu od lošeg sadržaja i cyberbullyinga?

Važno je da roditelji aktivno sudjeluju u medijskom odgoju i obrazovanju svoje djece. To znači da nije samo dovoljno nadzirati što djeca rade (osobito ne, primjerice, pomoću povijesti pretraživanja i drugih sličnih aplikacija jer osobno iskustvo rada s djecom pokazuje da već i djeca u nižim razredima znaju da ih roditelji nadziru na taj način pa često sama u povijesti pretraživanja brišu upravo one stranice za koje ne žele da roditelji znaju da su ih posjećivali), već aktivno sudjelovati u svemu što djeca rade, a odnosi se na medije – zajedno gledati televizijske sadržaje, igrati s njima videoigre, biti prijatelji na društvenim mrežama.

No, ono najvažnije je steći povjerenje svoje djece kako bi im se ona obratila u slučaju da naiđu na loše sadržaje ili postanu žrtve elektroničkog nasilja. Mnoga djeca kada naprave određenu glupost, primjerice pošalju svoje intimne fotografije nekome, i postanu žrtve elektroničkog nasilja, zbog srama i straha od roditeljske reakcije, nastavljaju ispunjavati sve zahtjeve zlostavljača samo kako roditelji za to ne bi saznali. Stoga je važno da djeca znaju da u roditeljima mogu pronaći sigurnost i zaštitu, neovisno o tome što su učinila, osobito u onim nepromišljenim trenucima. Važno je da roditelji postanu toga svjesni. Uvijek kada radim s roditeljima, kažem im da se prisjete brojnih gluposti koje su i sami činili kada su bili djeca, prije svega zbog neiskustva. I da su djeca samo naivna i lakovjerna i da im upravo u tom virtualnom svijetu, punom brojnih i loših i dobrih stvari, mi moramo pomoći jer iako možda odrasli imaju manje znanja, svakako imaju više životnoga iskustva. I ono što uvijek govorim roditeljima – zabrane nisu rješenje. Zabrane li roditelji djeci da kod kuće gledaju određene sadržaje na televiziji ili internetu, igraju određene igre – dijete će pronaći način kako da dođe do njih – gledat će ih kod prijatelja ili drugih članova obitelji. Puno je važnije kod djece graditi kritički stav prema medijima od najranije dobi i, naravno, steći njihovo povjerenje.

• Zašto ljudi više nisu toliko sposobni pronaći drugačiji način zabave od ovog virtualnog svijeta? Bježe li od nečeg?

Ne bih to nazvala bijegom. Mislim da jednostavno trebamo shvatiti da su se vremena promijenila i da su mediji i nove tehnologije postale dio ljudskih života. Na medije, pa tako i na čitav virtualni svijet, ne treba gledati samo i isključivo negativno kao na sredstvo i mjesto zabave. Naime, svi mediji, pa tako i internet, nude pregršt edukativnih sadržaja, sadržaja koji nas i naše živote mogu dodatno obogatiti, poticati inkluziju i veću tolerantnost. Pritom je samo važno ne pretjerati s korištenjem bilo koje vrste medija kako nas to ne bi odvelo u ovisnost. No, to jednako vrijedi i za sve druge stvari u životu – važno je odrediti zdrave granice i pridržavati ih se.

• Kako današnji medijski trendovi (pisanje poruka, fotografiranje, snimanje filmića) utječu da socijalizaciju djece? Ljudi sve više imaju glave zaronjene u mobitele, bez obzira na to gdje se nalazili, više nitko nikoga ne gleda u lice, kako to utječe na djecu koja žele da ih roditelji vide u njihovim malim uspjesima u parkiću, kući... vodi li to do neke globalne otuđenosti i kako utječe na emocionalne odnose općenito?

Nažalost, koliko su nas mediji u početku međusobno povezivali, toliko nas danas razdvajaju. Doduše, omogućili su nam da možemo ostati u kontaktu s osobama na drugome kraju svijeta, ali istovremeno brojni zajednički obiteljski trenuci izgledaju tako da svaki član kućanstva vrijeme provodi ispred svog pametnog telefona, tableta, televizijskog ili računalnog ekrana. I tako čak i oni zajednički trenuci zapravo postaju trenuci otuđenosti u kojima je svatko mislima uz svoj najdraži medijski uređaj. Nastave li se takvi trendovi i dalje, mislim da ćemo svakako imati razloga za zabrinutost.

• Imate li neku poruku za roditelje?

Htjeli mi to ili ne, mediji su dio naših života, pa tako i dječjih. Zabrane nisu rješenje, već svi zajedno trebamo maksimalno iskoristiti razvoj medija i tehnologija i uživati u svim onim pozitivnim stranama koje su nam mediji donijeli. Roditelji bi trebali poticati što više zajedničkog druženja, pa tako i uz različite medijske sadržaje, i na taj način graditi odnos povjerenja, ali istovremeno medijski odgajati i obrazovati djecu od najranije dobi. I moraju postati svjesni da su će djeca više naučiti iz njihova ponašanja, nego iz savjeta koje će im dati. Stoga ako ne želimo da se djeca dopisuju po čitave noći i da spavaju uz svoje pametne telefone, onda ni mi odrasli ne bismo trebali pametne telefone držati na noćnome ormariću i zadnje trenutke prije spavanja provoditi uz ekran pametnog telefona. Ako želimo da djeca manje vremena provode uz ekrane, a više uz knjige, onda se i mi sami moramo tako ponašati. Najkraće rečeno: moramo postati onakvi medijski korisnici kakvi bismo htjeli da postanu naša djeca.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: osobni album, Profimedia