Dijete ne bi trebalo ni taknuti mobitel prije kretanja u školu

Poražavajući broj ovisnika o videoigricama, u tolikoj mjeri da potiskuju sve druge interese i aktivnosti, ali i onih koji su potpuno izgubili sposobnost poimanja realnosti pa nastavljaju čak i intenzivnije igrati unatoč štetnim posljedicama, bili su dovoljno zvono za uzbunu Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da ovisnost o videoigricama proglasi mentalnom bolešću. Oko 2,5 milijardi ljudi u svijetu svakodnevno igra igrice, a tu je još i cijela vojska onih koji se na različite načine zabavljaju u virtualnom svijetu. Iako nema službenih podataka, procjenjuje se da u ovom trenutku u Hrvatskoj ima barem sto tisuća ovisnika o internetu.

Procjenjuje se da u ovom trenutku u Hrvatskoj ima barem 100 tisuća ovisnika o igricama i drugim oblicima zabave putem mobitela i tableta. Jesu li brojke preuveličane?

Na području Hrvatske danas već možemo govoriti o barem 100 tisuća djece i odraslih ovisnika o internetu, a taj se broj neprekidno povećava. Podaci za Hrvatsku slični su kao i drugdje, uvijek je taj postotak između jedan i tri posto u zapadnoj populaciji, dok su podaci za Kinu, Tursku, Južnu Koreju još alarmantniji. Tamo brojke dosežu od 15 do čak 30% teško bolesnih mladih ljudi koji su u potpunosti zanemarili sve druge aspekte svoga života. Uz drogu, alkohol i kockanje, ovisnost o internetu četvrta je ovisnost oko koje se mi psihijatri, nažalost, još koprcamo. Naime, internet je sveprisutan u našim životima, bez njega ne možemo, i zato je još teže boriti se s ovom ovisnošću. Osim toga, takve osobe ne smatraju da imaju problem; oni ga ne vide, a često ni njihova okolina. Za bolesne osobe bilo kakav medij predstavlja opasnost. Kad smo se prije desetak godina počeli baviti ovom problematikom, savjetovali smo roditeljima da izbace sva računala i ekrane iz kuće. Danas to više nije rješenje. Psihijatrija pa i cjelokupno društvo još nemamo odgovore na ovaj veliki problem, ali moramo ih tražiti, jer tih 100 tisuća bolesnih ljudi u Hrvatskoj predstavlja katastrofu društva. S vremenom će biti još i gore, a ovisnost se sigurno neće sama zaustaviti.

Kako uopće liječiti problem ovisnosti o internetu?

Ovisnici o internetu su osobe koje imaju emocionalne smetnje, kao i ovisnici općenito. Alkohol, droga, kocka i internet pokušaj su samomedikacije. Takve osobe uključujemo u različite terapijske programe i tragamo za njihovim unutarnjim konfliktima koje pokušavamo razriješiti. Ako dopremo do njih, to je put izlječenja, a ako ne, takva se osoba vraća svojem uobičajenom ovisničkom ponašanju. Najteži slučajevi se hospitaliziraju, uključujemo ih u grupne terapije da uopće vide što su ljudske potrebe, da čuju druge ljude, pogotovo nas terapeute, da osjete da su u jednoj zaštićenoj sredini, gdje ih nitko ne okrivljuje i ne kritizira. U radu s ovisnicima jako je važno da se njihovi problemi razumiju. Njih društvo često stigmatizira pa se tako ovisnici o internetu često nazivaju lijenčinama, dangubama. To su bolesnici i treba ih kao takve promatrati. I obitelj nas zna u čudu gledati i kažu: “Ma kakva bolest, on je samo lijen!” Nije lijen nego je bolestan. Ovisnost o internetu je bolest, a ja bih se usudio dodati – vrlo teška.

Spomenuli ste da takve osobe ne shvaćaju da su zapravo bolesni pa ih je samim time još teže liječiti.

Naravno. Kada je netko pet godina zatvoren u svojoj sobi, tada je već prilično kasno za terapiju. Kao liječnik nikada ne želim reći da je kasno, ali činjenica je da je kod osobe koja godinama živi samo u virtualnom svijetu već propao čitav emocionalni sustav. Obitelj je ta koja prva mora učiniti prave poteze, a to će moći samo ako razumije da je takvoj osobi potrebna stručna pomoć.

Svaka ovisnost, pa tako i ova, sa sobom donosi i neki drugi psihički poremećaj, zar ne?

Ovisnost gotovo uvijek dolazi u kombinaciji s depresijom, anksioznosti, panikom... Ona se “lijepi” na jednu ličnost koja ima teškoće prihvatiti sebe i koja teško komunicira s drugima. Nažalost, takvih je mladih osoba danas puno.

Koliko se ovisnika u Hrvatskoj hospitalizira zbog ovog problema?

Nemamo puno takvih slučajeva jer takvi ljudi, kao što sam već spomenuo, sebe ne smatraju bolesnima već natprosječno pametnima. Misle da su otvoreni za komunikaciju, iako ni s kim ne komuniciraju. Međutim, i njihova okolina, koja bi trebala reagirati, ne vidi problem, barem ne na vrijeme.

Kad dijete ne izlazi iz kuće, ne druži se i po cijele dane igra igrice, to je vrlo opasno. Toga trebamo postati svjesni. Stalno pokušavam razviti svijest da nam tehnologija čini sjajne stvari svaki dan, da je ona neizbježna, da će se ona i dalje razvijati, ali pokušavam i upozoriti da može biti i veoma opasna pogotovo za mlade ljude. Dok dijete ne krene u osnovnu školu, ne bi trebalo ni taknuti mobitel, tablet ili računalo. To je jedna od mojih preporuka roditeljima.

Volio bih da to može vrijediti barem do 12. godine djetetova života, ali svjestan sam da to nije realno zahtijevati. Djeca predškolske dobi trebala bi se igrati pravim igračkama i razvijati svoj unutarnji svijet bez virtualnosti. Ako su stalno izložena utiscima raznih ekrana, mozak će im se lošije razvijati jer ove komunikacije nisu primjerene za rano razumijevanje svijeta. Dijete treba biti uključeno u realan život, 10-15 sati promatrati ljude i emocije na licu, na taj način učiti što je sreća, ljutnja, tuga, a ne biti u virtualnom svijetu gdje su emocije digitalizirane. Ako to ne nauči u ranom djetinjstvu, dijete u emocionalnom i psihičkom smislu ostaje nedovoljno razvijeno.

Kada bi se roditeljima trebala upaliti crvena lampica za uzbunu? Koliko je provedenog vremena za ekranom prihvatljivo?

Vrijeme provedeno u virtualnom svijetu prvi je indikator. Čim je osoba provela tri do četiri sata za računalom, a da nije vezano za posao ili školu, to bi trebao biti znak za uzbunu. Deset sati dnevno za ekranom, to je već debelo crveno svjetlo. Roditelji trebaju imati uvid u to što njihovo dijete radi na mobitelu ili za računalom. I to nije lako ostvarivo jer su roditelji veći dio dana na poslu i zauzeti su drugim obvezama, a uvijek je važan nadzor, suradnja, dogovor. Primjerice, možete uvesti dan bez mobitela, pravilo da se za ručkom razgovara i da su mobiteli zabranjeni te slične male akcije koje uvelike mogu spriječiti razvoj ovisnosti. Ako dijete ne komunicira, zapostavlja druženja s vršnjacima, isključuje se iz obiteljskih događanja, zanemaruje školu i ostaje budno do kasno u noć kako bi igralo igrice, taj mozaik jasno govori da problem postoji. Bez dobre grupne i socijalne terapije najtežim slučajevima nemoguće je ponovno se uključiti u svakodnevicu. Kad je netko dvije-tri godine isključen iz svakodnevnog života, nije za očekivati da se u njega vrati bez stručne pomoći. Što je više vremena prošlo u ovisnosti, to je osobu teže liječiti i stručna joj je pomoć još potrebnija.

Razgovarala: Danijela Petrov/magazin Ordinacija.hr

Foto: Profimedia