S djetetom se kao odrasle osobe možemo igrati na tri načina. Igramo se poput roditelja kad smo usmjereni na poučavanje i učenje djeteta kako svijet funkcionira, što je ispravno, a što ne. U toj igri često nas zabavljaju dječje logičke pogreške, simpatično tumačenje svijeta.

Primjerice, ako se iz uloge roditelja igramo da pijemo čaj, pitat ćemo dijete trebamo li dodati šećer ili je čaj dovoljno sladak da ga popijemo. Premda je dobro da se roditelj posveti djetetu i provodi s njim vrijeme, na ovaj način ne može uočiti bogatstvo njegove mašte i igre. Usmjereni smo na to da u igru ubacimo realne, činjenične stvari koje nalikuju svakodnevnici. Ako smo uvijek usmjereni na ovaj oblik igre, dijete se može radije odlučiti igrati samo nego s roditeljem, koji mu “kvari” igru prevelikim uvlačenjem realiteta u priču.

S druge strane, didaktičke i igre s pravilima zahtijevaju prilagodbu određenoj strukturi i podučavanje djeteta. To znači da postoje igre i trenuci kada igra iz uloge roditelja može biti korisna i kada će samo dijete tražiti poučavanje.

Ravnopravna igra

Kad se igramo poput djeteta, tada smo ravnopravni partneri u igri, fokusirani na samu igru i jako se zabavljamo pri tome. Primjerice, sami se zamaskiramo u Indijanca koji se potiho šulja s djetetom prema stolici na kojoj sjedi tata-poglavica koji je pozvao na sastanak. Dolazimo s punim poštovanjem prema tati-poglavici, naklonimo se i pozdravimo ga indijanskim pozdravom. I onda se dogovaramo svi zajedno kako ćemo sutra ići u potragu za posebnom životinjom kojoj treba posvetiti posebnu pažnju, ljubav i njegu.

Ova igra odgovara onome kako se djeca igraju sa svojim vršnjacima. Vrlo je korisna za odnos između djeteta i roditelja, ali i cjelokupnu obiteljsku dinamiku, jer tako neverbalno dajemo djetetu poruku da postoji vrijeme kada smo potpuno ravnopravni. Ovim oblikom igre djetetu dajemo na znanje da poštujemo njegovu igru, kao i njegovu potrebu da i mi u njoj sudjelujemo.

na-koje-se-sve-nacine-roditelji-mogu-igrati-s-djecom
Cute family having a pillow fight in bedroom at home, Image: 326787248, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Igranje kao terapija

Ako se igramo poput terapeuta, tada koristimo određene terapeutske vještine poput reflektiranja djetetovih misli, osjećaja i ponašanja u igri, čime ga učimo izborima koje ima u igri i odgovornosti za vlastito ponašanje.

Primjerice, dijete odjednom ne želi ići u vrtić, što je prije toga s veseljem činilo godinu dana. Da bismo mu mogli pomoći riješiti situaciju, moramo prvo saznati uzroke. To možemo tako da prvo saznamo kako dijete doživljava svoju situaciju u vrtiću, što tamo proživljava i slično. Promatranjem njegove igre, pravilnim reagiranjem na igru te uključivanjem u igru na poziv djeteta, možemo dobiti mnogo vrlo vrijednih informacija. Primjerice, dijete se igra s figuricama majmuna i velika figurica govori malima vrlo ljutito kako moraju požuriti s pranjem zuba i skidanjem jer je vrijeme za spavanje. Na to mi kao roditelji možemo komentirati s adekvatnim emocionalnim izražajem: “Uuuu, ta je zbilja jako ljuta na ove male.” Dijete može potvrditi da je tako ili se može šutke nastaviti igrati ne mijenjajući sadržaj igre, čime također potvrđuje da je naša rečenica točna. Može reći i da nije ljutita, pa roditelj može dodati: “Meni je zvučala jako ljuto.” U ovoj igri dijete vodi, a roditelj je strpljiv promatrač sve dok mu dijete samo ne da neku ulogu.

Znati se igrati na sva tri načina, jako je vrijedno i korisno u odgoju. Prvi je način najlakši jer od samog rođenja roditelji imaju ulogu onoga koji dijete nečemu poučava. Drugog se načina ponekad trebamo prisjetiti, ali to imamo u sebi, znamo kako se opustiti i zaboraviti na sve druge obaveze i brige u životu. Treći način vrlo je koristan, no taj način moramo naučiti da bismo u tome postali uspješni. Taj način igranja može se naučiti u programu Terapija igrom za roditelje.

Tekst: Tatjana Gjurković, magistra psihologije, psihoterapeutkinja (CTA), registrirana terapeutkinja igrom

Foto: Profimedia