Znate li na ispravan način osnažiti dijete?

Kako bi dijete izraslo u samostalnu i sposobnu odraslu osobu, koja zna koristiti vlastite snage, može se nositi s neuspjesima i osjeća da može utjecati na ljude i svijet oko sebe, važno je osnaživati ga tijekom odrastanja. Osnaživanje se odnosi na omogućavanje djetetu da se osjeća sposobno u okviru svoje dobi kroz davanje izbora djeci, poticanje samostalnog obavljanja aktivnosti i kritičkog mišljenja kod djece čime pokazujemo djetetu da vjerujemo u njega i time mu jačamo osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja. To ne znači dopustiti djetetu da bude potpuno samostalno ili da donosi odluke koje bi trebali donositi odrasli. Djetetu je itekako potrebna roditeljska potpora i vodstvo. I upravo je tu ključna uloga roditelja. Jer ako roditelj daje gotova rješenja problema, čini ono što dijete može učiniti samo te pretjerano štiti dijete (npr. intervenira u uobičajeni dječji sukob), šalje poruku djetetu da ne vjeruje u njega i njegove sposobnosti te ga uči da se u svemu treba oslanjati na druge. Svrha osnaživanja je da dijete naučimo da se snalazi i onda kada roditelji nisu uz njega.

Kako bi omogućili razvoj samostalnosti i odgovornosti kod djeteta važno je poticati ga na samostalno izvršavanje aktivnosti, pri tome vodeći računa o djetetovoj dobi, razvojnoj fazi i mogućnostima. Kad je dijete malo, to bi značilo poticanje samostalnog hranjenja, oblačenja, pospremanja igračaka. Za školsko dijete to uključuje pisanje zadaća, obavljanje pojedinih kućanskih poslova, izbor slobodnih aktivnosti itd. Kada dijete uspije samo nešto učiniti, osjećat će se sposobno i uspješno. Ponekad nas djeca sama traže da im pomognemo oko stvari koje ona mogu samostalno napraviti te im je i tada važno poslati poruku da vjerujemo da oni to mogu i da pokušaju uz našu minimalnu pomoć.

Dopuštanjem djeci da sama odluče o pojedinim jednostavnijim stvarima. Kako bi djecu osnažili u samostalnosti pri donošenju odluka važno je da im tijekom odrastanja pružamo mogućnosti izbora. Roditelji često navode kako im je teško pružiti djeci izbor jer im treba puno vremena da donesu odluku ili strahuju da će time djeca preuzeti roditeljsku ulogu. Stoga je važno naglasiti da izbor koji se daje djetetu treba biti primjeren njegovoj dobi te da se ne odnosi na pitanja koja je nužno da donose odrasli (poput: gdje će dijete živjeti, hoće li ići u školu/vrtić i sl.). U takvim situacijama uvijek možete pitati dijete što želi (npr. Gdje želi ići na more?), dati mu do znanja da ste čuli njegovu želju, no da je na kraju odluka o tome na roditeljima. Time pokazujemo djetetu da nam je stalo do njegovog mišljenja, no da o nekim stvarima odlučuju odrasli. Izbori koje možete ponuditi djeci su: koji film ćete gledati zajedno, hoće li obući zelenu ili crvenu vestu, koje voće će pojesti i slično. Poželjno je da izbori budu specifični i jasni (ponudite dvije do tri mogućnosti) te da ih ponudite onda kada ste spremni poštivati djetetovu odluku. Tako npr. dijete ne može odlučiti obući kratku majicu ako je vani zima, ali može mu se primjerice dati pravo na izbor između zelene i plave veste.

Dopuštanjem djeci da griješe. Roditelji ponekad žele zaštiti svoju djecu od neuspjeha te, želeći im pomoći, preuzmu obavljanje aktivnosti koje djeca mogu sama čim dijete pogriješi. Tako će npr. stajati kraj tobogana i vikati „pazi, past ćeš“, pisati zadaće umjesto djeteta, spremati mu stvari u torbu jer ih dijete zaboravlja ponijeti, pospremati njegovu sobu jer nije dovoljno uredna kad ju dijete pospremi samo i slično. Time dijete može dobiti poruku da mu nije dozvoljeno griješiti te će i lakše odustati kad mu nešto ne ide jer nije imalo iskustvo da ustraje kad naiđe na prepreku. Dijete iz pogrešaka može osjetiti prirodne posljedice svojih ponašanja i time odgovornije postupati u idućoj situaciji. Uloga roditelja je u pomaganju djetetu da iz tih pogrešaka nešto nauči, a i da prihvati sebe kao nesavršenu osobu koja griješi. Kada dopuštamo djeci da pogriješe učimo ih da griješiti ne znači da je netko glup ili nesposoban već da je to nešto što je uobičajeno, posebice kada učimo neku novu vještinu, te da svi ponekad griješimo.

Poticanjem kritičkog mišljenja kod djece. Umjesto da djetetu kažemo rješenje problema, možemo ga voditi pitanjima da samo dođe do rješenja (npr. što on misli da bi mogao učiniti, što bi učinio njegov omiljeni lik iz crtića/njegov prijatelj) te mu pomoći da prepozna posljedice svakog rješenja (npr. što misli da će se desiti ako to učini, hoće li nekoga povrijediti s tom odlukom? Koje su pozitivne, koje negativne strane tog rješenja?). Naravno da je korisno ponuditi i vlastita rješenja i komentare posebice ako dijete isključivo navodi rješenja kojima povrjeđuje druge (npr. udariti nekoga jer mu je uzeo igračku), no važno je djeci dati do znanja da ne postoji samo jedno ispravno rješenje problema te ga poticati da sam razmišlja o mogućnostima i posljedicama.

Podučavanjem djece samozaštiti.

Često se djecu uči da budu pristojna i poslušna. No, važno je i da pričamo s djecom kako je u situacijama koje su im neugodne ili opasne u redu biti nepristojan i da je važno da tada što prije izađu iz te situacije. Razgovarajte s djecom o hipotetskim ugrožavajućim situacijama koje se mogu dogoditi i što oni tada mogu učiniti. Na primjer, možete djecu pitati: „Što bi učinio ako ti nepoznata osoba kaže da se čula s tvojom mamom te da smo se mi dogovorili da će te ona odvesti doma?“ te potaknite dijete da dođe do odgovora poput: reći ne unatoč inzistiranju, povjeriti se odrasloj osobi, nazvati roditelja i slično...

Pohvaljivanjem.

Pohvaljivanjem jačamo dječje samopouzdanje i samopoštovanje. Korisno je kada su pohvale specifične pa tako umjesto općenitog „Bravo“ možemo reći nešto poput: „Sviđa mi se kako si pričekao da završim razgovor s tatom pa mi onda postavio pitanje“. Potrebno je da su pohvale realne i iskrene. Govoreći djeci da su „najpametnija, najljepša, da mogu sve što žele“ jačamo djetetovo samopouzdanje, no može doći i do toga da dijete stvori nerealnu sliku o sebi, da očekuje da ga drugi vide takvim te može izgubiti povjerenje u Vas kada shvati da ono što mu govorite nije realno. Naposljetku, bitno je pohvaljivati i djetetov trud, pokušaj da nešto učini, a ne samo konačni rezultat.

Postavljanjem granica.

Postavljanje granica se odnosi na jasan stav roditelja da neku dječju želju (nikako potrebu) neće ispuniti odnosno da određeno ponašanje neće tolerirati. Postavljanjem granica djeca uče da ne mogu dobiti sve što požele te se time uče nositi s frustracijom. Iako je teško gledati dječji plač i ljutnju kada dijete ne dobije nešto što želi (npr. slatkiš u trgovini), važno je da ako ste odlučili reći „ne“ ostanete ustrajni u tome. I dalje budite tu za dijete, tako da ga zagrlite dok plače, da mu kažete da je u redu da se ljuti što nije po njegovom, objasnite mu zašto nešto ne može dobiti, no da će i dalje biti tako kako ste odlučili. Tako dijete uči prepoznati stvari koje ne može promijeniti,  neće „eksplodirati“ kad mu nešto ne ide i uči prihvatiti da neće uvijek biti kako bi on to želio. Također, djeca uče iz primjera, postavljanjem granica osnažujete djecu da i oni znaju postaviti osobne granice drugima, kao i poštivati granice drugih.

Ovdje su navedene neke od smjernica koje Vam mogu biti od koristi prilikom osnaživanja Vašeg djeteta. Naposljetku, važno je spomenuti da djeca najbolje uče iz primjera, što znači da je važno i da si roditelji dopuste da pogriješe, da ne očekuju od sebe da uvijek postupe na primjeren način već da cijene to što se trude činiti najbolje za svoje dijete.

Tekst: Ivana Lukičević, mag. soc. rada; Hrabri telefon

Foto: Profimedia