Otac i majka daju različite, ali jednako važne doprinose razvoju djeteta. Očeva uloga u odgoju je nezamjenjiva i ne može se svesti isključivo na financijsku potporu. Očevi i dalje provode značajno manje vremena s djetetom nego li majke, a naročito kada su u pitanju mala djeca. Primjerice, do prve godine života provode u prosjeku jedan sat dnevno. Obiteljski terapeuti navode kako posljedice odrastanja bez oca uključuju nisko samopoštovanje i loše socijalne vještine, kao i veću podložnost utjecajima vršnjaka.

Otac bi trebao djeci biti prvi i najvažniji učitelj, poticati njihovu kreativnost, učiti ih kako koristiti slobodno vrijeme, igrati se s njima, učiti ih odgovornosti i vrijednostima kaopozitivan model ponašanja. U isto vrijeme, majke sa svojom toplinom služe prihvaćanju i manje pozitivnih aspekata djetetovog ponašanja. Majke češće djecu tješe, pokazuju razumijevanje za njihove sitne ''mušice'', brinu o biološkim potrebama djeteta. One štite djecu kad su uplašena, umiruju njihovu ljutnju i tješe ih kada tuguju.

Canfield (1999) razlikuje nekoliko dimenzija očinstva: uključenost, dosljednost, svjesnost i brigu.

Uključenost se odnosi na angažman, pristupačnost i odgovornost u djetetovom životu. Svojom uključenošću daje djetetu poruku kako mu je stalo do njega i zajedničkog vremena i da mu ostalo nije važnije od njihovog odnosa, čime se potiče razvoj samopoštovanja.

Dosljednost je osnova kvalitetnog odnosa i označava pouzdanost roditelja na kojeg se dijete može osloniti u svakom trenutku. Roditelj koji je dosljedan u disciplini, hrabrenju i toplini jača samopouzdanje djeteta koje se ne boji istraživati svijet.

Svjesnost oca odnosi se na poznavanje vlastitog djeteta, pokazivanje interesa za njega i razvijanje svijesti o njegovim potrebama. Svjestan otac ne uspoređuje svoje dijete s drugom djecom, jer shvaća da je posebno i kao takvo vrijedno njegove ljubavi.

Briga za dijete uključuje pozitivan utjecaj na djetetov razvoj u svakom pogledu – emocionalnom, socijalnom te intelektualnom. Takav otac zajedno s majkom sudjeluje u donošenju za dijete važnih odluka (vrtić, škola, izvannastavne aktivnosti).

Iako su djeca tradicionalno privrženija majkama, jer u njihovoj prisutnosti osjećaju veću sigurnost i spremnije im se povjeravaju, očevi su ključni za kreiranje sigurne okoline za dijete, a nezamjenjiva je i njihova uloga u discipliniranju te poučavanju asertivnog ponašanja i zauzimanja za sebe (naspram majki koje poučavaju empatiji i ljubaznosti). I dok majku djeca trebaju, pokazuje se kako djeca očeve žele u svojoj blizini – pokazuju želju za druženjem, zajedničkim aktivnostima i igrom. Kvalitetan odnos s očevima dobar je model za kasnije stjecanje prijateljstava, jer očevi potiču socijalno odgovorno ponašanje u skupini vršnjaka, pa je veće šansa da će u društvu biti odbačeno dijete koje nije razvilo povezanost s ocem.

Tekst: Katarina Jelić, magistra psihologije i savjetnica u Udruzi Pragma

Foto: Profimedia