Bijesnu djecu kažnjavamo, tužnoj skrećemo pozornost...

Za roditelje su dječji osjećaji uvijek problematični. Mi smo, kao odrasle osobe, proveli velik dio života pokušavajući kontrolirati i ovladati vlastitim emocijama. Zato sada svim snagama želimo poštedjeti i zaštititi svoje dijete od povređivanja i boli. Stoga nerijetko na njihove osjećaje reagiramo tako što ih banaliziramo i stvaramo stereotipe: dječaci ne plaču; nije to ništa; samo se kukavice plaše… Bijesnu djecu kažnjavamo, tužnoj skrećemo pozornost, zastrašenu uzimamo u zaštitu, a zapravo im ne dopuštamo da imaju svoje emocije i jasno ih izraze.

Mnoga emotivna stanja su prirodna – kako za nas, tako i za našu djecu. Određena doza stidljivosti, tuge i straha potrebna je i dio je zdravog odrastanja, baš kao i radost, popularnost u društvu... Ali, jesu li nam zaista za sva naša stanja danas kriva djeca? Jesu li oni naši jedini „okidači“?

Možete li se na trenutak prisjetiti svojih roditelja?

Kakvi su bili u vrijeme vašeg odrastanja? Koja vam je, na primjer, prva asocijacija na vašeg oca? A na majku? Nažalost, ove asocijacije često znaju biti negativne. U vrijeme vašeg odrastanja neke njihove osobine zaista nisu bile u redu. Nije li tako?

Vi ste bili samo malo dijete, a oni, umjesto da budu topli, brižni i podržavajući, bili su teški, nervozni, strogi, hladni, materijalisti, sebični, posesivni... Zašto je važno o ovome razmišljati? Ako su nam prve asocijacije na naše roditelje negativne, to znači da se negdje duboko u sebi na njih i dalje ljutimo. I ne samo to – sve što njima zamjeramo i dalje je potisnuto u nama samima.

„Okidači“ naših nerazriješenih odnosa

Potisnuli smo neugodne emocije prema roditeljima, a istovremeno smo zaboravili da potiskujemo dijelove sebe. Zatim na svoju djecu reagiramo neprimjereno jer su ona, nažalost, često samo „okidači“ naših nerazriješenih odnosa. Zamislite sljedeću situaciju: vaše dijete je tinejdžer i vraća se s velikim zakašnjenjem iz večernjeg izlaska! Kad se konačno pojavi na vratima, vičete na njega, prijetite mu da ga više nećete pustiti van, kažete mu da ste izgubili povjerenje u njega...

Zašto to radite? Zato što ste ljuti i ne možete/ne želite se kontrolirati. Ali, odakle dolazi ova ljutnja? Dok ste ga čekali da se vrati iz svog večernjeg izlaska, o čemu ste razmišljali? Vjerojatno o tome zašto se ne javlja, je li na sigurnome, je li mu se možda nešto dogodilo? Vaša autentična reakcija je strah, a ne ljutnja. Kako ste onda svoju autentičnu reakciju brige zamijenili za ljutnju? I, na koga se, zapravo, ljutite?

Što možemo učiniti da dođemo u kontakt sa svojim autentičnim emocijama?

Oprost roditeljima

Za mnoge od nas nije ni realno ni moguće da svoje roditelje suočavamo s njihovim pogreškama dok su nas odgajali. Ali, ipak, moramo naći način da ih pogledamo otvorena srca, razumjeti da su se ponašali prema nama najbolje što su znali i umjeli, baš kao što se danas mi prema svojoj djeci ponašamo najbolje što umijemo. Važno je da im iskreno oprostimo, kažemo/pokažemo da ih volimo. Barem iznutra, u sebi.

To je nova ljubav prema našim roditeljima jer ćemo je u sebi probuditi ovim novim saznanjima o njihovim pogreškama, ali bez zamjeranja, bez osude, bez distance. Naprotiv, zavoljet ćemo svoje roditelje na potpuno nov način, ogoljeno, bez zadrške. Jer, kad smo ljuti na njih, istovremeno se ljutimo na sebe. Kad njima oprostimo i volimo ih, istovremeno sebi opraštamo i sebe dodatno prihvaćamo.

Nastavak teme čitajte na sljedećoj poveznici.

Tekst: Jelena Holcer, pedagoginja

Izvor:sensa.hr

Foto: Profimedia