Tajna osmijeha djece iz sirotišta u Tanzaniji

Drago nam je što na ovaj način možemo ugostiti na našem portalu svjetskog putnika Roberta Dacešina i doznati više o njegovom afričkom putovanju i druženju s djecom u Faraja sirotištu u Tanzaniji. Ovaj svestrani 28-godišnji Banjalučanin magistrirao je ekonomiju na Ekonomskom sveučilištu u Bratislavi, Slovačkoj, a već nekoliko godina se bavi digitalnim marketingom. Pokrenuo je mnogo vlastitih projekata, poput najčitanijeg putopisnog bloga u BiH (Rio priče sa putovanja), prvog interaktivnog turističkog vodiča za grad (Travel mapping), dugo godina radi kao međunarodni teniski sudac gdje je imao priliku suditi najpoznatijim igračima iz svijeta tenisa. Govori 5 stranih jezika i dobitnik je nagrade grada za doprinos razvoju turizmu i sportu u Banjaluci.

Kako je izgledala priprema za put u Afriku?

Afrika je oduvijek bila jedna od mojih želja. Tu želju je najviše rasplamsala jedna divna djevojka iz Srbije, Maja Orihan, koja mi je pričala da je volontirala u jednom sirotištu u Tanzaniji. Međutim, sva ta njena priča o volontiranju činila se tada galaksijama daleko. Robi, budi realan. Radiš od 8 do 4. Od ponedjeljka do petka. Imaš 18 dana godišnjeg. Gdje ćeš naći vrijeme za Afriku?

Ali, nerijetko se dogodi da ti život iskroji stvari baš kako treba, samo ako si dovoljno strpljiv, te je splet okolnosti doveo do toga da počnem raditi od kuće. Počeo sam se baviti digitalnim marketingom. Sam sebi kreiram dan, ali i financije, te se lakše mogu odlučiti za ovakvo putovanje.

Tako da je priprema u glavi počela već tada. Ona istinska, nekih skoro godinu dana kasnije kada smo moja djevojka i ja kupili aviokarte i shvatili da zaista idemo.

Kakve su bile vaše prve reakcije kad ste se upoznali s ovim domom za djecu i uvjetima u kojima žive?

Koliko god da se spremaš na volontiranje u Africi i ono što ćeš tamo naći, nije jednostavno kad to sve vidiš uživo. Kad shvatiš da to nisu filmovi i stvari koje gledaš po National Geographicu, već da je to realnost. Ona surova. Tek kad kročiš ovdje, shvatiš koliko smo mi zapravo bogati. Potpisujem da je Bosna u top 20% svijeta po kvalitetu života. Nemojte se smijati. Na stranu što mi ovdje mislili i koliko hejtali sustav. Bosna je neka vrsta Afrike, ali vjerujte mi, mnogo manje Afrika od one prave.

Ovi ljudi nemaju vode, struje, interneta. Većina kuća nema tepiha. Asfalt postoji samo u većim gradovima. A možete vidjeti majmune kako s djecom šeću ulicama. Nitko i ne obraća pažnju na njih.

Bez obzira na sav afrički nered i zbrku, oni su jako sretni. Nasmijani. Ali, istinski. Ne provede sate za telefonom, već se igraju na ulici. Nemaju markiranu garderobu, skupe satove, aute i što znam što još što mi percipiramo kao bitno. Vjerojatno mnogi i ne znaju što su ove stvari. Materijalno, puno su iza nas. Emotivno, puno ispred nas.

Što vas je najviše rastužilo vezano za ovu djecu?

Najviše me je potreslo kad sam saznao da mnoga od njih imaju teške bolesti, ali da toga nisu svjesna. Za neke mi kažu da će živjeti možda još nekoliko godina. I to te baš pogodi. Vidiš klinca da se bezbrižno igra sa svojim prijateljima, a ne zna što se događa. Uff.

Kad biste pokušali usporediti ovu afričku djecu bez roditelja s djecom iz naših krajeva koja su zbrinuta po pitanju svega, što biste nam rekli, koje su sličnosti, a koje razlike?

Naša djeca žive kao kraljevi za njih. Mislim da u neku ruku toga i nismo svjesni jer nam je u mentalitetu da se stalno uspoređujemo s Austrijom i Njemačkom koje su tu preko puta, pa onda potenciramo nezadovoljstvo našim svijetom i mislimo kako ništa ovdje ne valja. Ne kažem da je kod nas savršeno, ali Njemačka i Austrija su dvije zemlje. Čitava Afrika živi lošije od nas. Svih 50 zemalja. Možda su neke zemlje poput Nigerije ili Južnoafričke republike ekonomski jače, ali kvaliteta života se ne može usporediti s ovima ovdje. Hrvatska, Bosna, Srbija i sve zemlje bivše Jugoslavije spadaju u top 20% svijeta po kvaliteti života.

Tamo nisam vidio niti jedno dijete da se igra mobilnim telefonom, da ima tablet, čak ni bicikl. Većina djece igra se sa starim krpenim loptama na prašnjavim ulicama, ali ih to ne sprječava da budu sretni.

Tko vas je upoznao s pričama djece?

James Kissuri, s njim smo provodili najviše vremena.

Tko su ljudi koji brinu o djeci i koliko ih je uspješno udomljeno?

Postoji nevladina organizacija koja je zadužena za brigu o djeci koja su Faraja sirotištu u kojem smo mi volontirali. Počeli su sa svega nekoliko djece i danas ih ima oko 200. Tamo spavaju, imaju hranu, igraju se, a ljudi iz ostatka svijeta često dolaze da donesu još neke donacije i malo im uljepšavaju svakodnevicu.

Je li istina da o njima više brinu stranci koji dolaze na volontiranje te donatori, nego sama zemlja u kojoj žive. Koji je razlog tome?

Ovo sirotište, nažalost, nije jedino čak ni u ovom gradu. Životni standard u Tanzaniji je dosta nizak i vlada očito financijski ne može sve njih zbrinuti. Godinama su imali problem s korupcijom, te je tek sada po prvi put, novi predsjednik, bar kako su mi lokalci pričali, stao na kraj tome i radi na infrastrukturnom razvoju i pomoći ugroženima. Ali činjenica je da od države Faraja sirotište ne dobiva gotovo nikakvu pomoć.

Koliko ste vremena proveli tamo i što je bio vaš zadatak ili misija?

Tamo sam proveo jedan tjedan. Posao u biti najviše svodi u provođenju vremena s djecom. Ne postoje neke posebne obaveze tamo, niti te netko uvjetuje da moraš biti s njima određen broj sati i raditi točno određene poslove. Radiš ono što znaš i gdje možeš pomoći. Od kuhanja, učenja djece engleski, igranja s njima, do pranja rublja i pomaganja oko njihove zadaće. Ali ono što naučiš i shvatiš dok si ovdje, je da je svijet u kojem smo mi rođeni mnogo lakši za život nego ovaj gdje žive oni. Da bez obzira na to koliko to suludo zvuči, da smo u usporedbi na čitav svijet, u neku ruku privilegirani što smo rođeni ovdje. Na ovom brdovitom Balkanu. Naravno da ova zemlja ima milijun i jednu manu i da je Bosna europska Afrika, ali kod nas većina ljudi ne mora brinuti o vodi, struji i sličnim stvarima. Kod njih, to je i dan danas svakodnevica.

Namjeravate li se vratiti još koji put na isto mjesto?

Nadam se da da. Posebno bih želio vidjeti malog Davida iz videa koji smo snimili. Jako mi je žao što nisam imao više vremena provesti s njim. Nadam se da ću sljedeći put moći kupiti njegov CD :)

Osjećate li da vas je ovo putovanje promijenilo kao osobu ili bar utjecalo na promjene vaše percepcije svijeta?

Itekako. Ti ljudi nemaju vode, struje, interneta, asfalta...  Ali onda vidiš koliko su oni sretni bez svega toga. Nikada nisam vidio toliko siromašne, a sretne djece kao ovdje. A tek kad im posvetiš malo svog vremena. Dobiješ osmijeh koji otapa i glečere po Patagoniji.

Na koji način se bilo tko od nas može uključiti u pomaganje ovoj djeci?

Sve što treba napraviti je stupiti u kontakt s Jamesom Kissurijem (https://www.facebook.com/spur.w.kiss) I to je to. On je zaista sjajna osoba, te ste u prilici da živite s njegovom obitelji, družite se s njima, jedete, te upoznate život te zemlje na istinski način iz prve ruke. Jedini vaš izdatak je aviokarta koja stoji oko 650 eura povratna, ali zaista vrijedi. Sam taj osjećaj kad vidiš koliko je netko sretan što si mu poklonio malo svoje pažnje i koliko si svojim malim dijelom utjecao na njega, vrijedi deset puta više.

Što biste poručili ljudima koji pročitaju ovaj razgovor i pogledaju video?

Ono što bih zaista želio je da svi koji ovo čitaju shvate koliko malo je potrebno da se ovu djecu učini sretnima. Njima ne trebaju skupe stvari, markirana garderoba ili video igrice. Ako već ne možete otići tamo, što god da im pošaljete, bit će više nego korisno. Posebno pribor za školu. Toga nemaju mnogo. Iako, najviše se razvesele slatkišima.

A ako želite doživjeti ovo iskustvo, onda samo naprijed. Fontana priča koja se krije u ovom mjestu i stvari koje ćete naučiti s ovom djecom, vjerojatno ćete prepričavati svojim unucima jednoga dana, dok vam budu sjedili u krilu.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto i video: Robert Dacešin