Kada natjecateljski duh kod djece i roditelja prelazi granicu zdravog razuma?

Glavni zadatak roditelja je razviti kod djece dobru sliku o sebi i samopouzdanje kako bi se lakše nosili s izazovima koje život stavlja pred njih, kako ne bi odustajali od cilja kada naiđu na određeni izazov ili prepreku u životu te kako bi lakše podnijeli neuspjeh. Jednom riječi, dobra slika o sebi i samopouzdanje važni su za djecu kako bi mogla ostvariti sve svoje potencijale. Kako bi roditelji održavali dobro samopouzdanje kod djece, važno je da na pozitivan i zdrav način motiviraju djecu. Takvo motiviranje uključivat će postavljanje realnih zahtjeva pred dijete, pohvalu djeteta i kada uspije i kada ne uspije (na trudu i ustrajnosti), hrabrenje djeteta te izostanak pretjeranog kritiziranja. Pritom je važno je da se roditelji informiraju o tome za što je dijete motorički i psihički sposobno u određenoj razvojnoj fazi kako ga ne bi forsirali na nešto što razvojno nije u stanju napraviti.

Kada roditelji razmišljaju o upisu djeteta na neku aktivnost važno je da dijete najprije pokaže interes za konkretnu aktivnost te želju da se upiše na nju. Nakon što se dijete upiše na aktivnost, dobro je da roditelji budu svjesni djetetovih mogućnosti i da realno sagledavaju njegove sposobnosti. U praksi vidimo da roditelji ponekad svoje dijete ne vide objektivno, već onako kako ga žele vidjeti. S obzirom na to da to stvara disbalans između roditeljskih i djetetovih želja, važno je da osvijeste u čemu je dijete dobro i da to ističu kako ne bi narušavali djetetovu sliku o sebi. Npr. dijete je iznadprosječno dobro u matematici, dok je u košarci prosječno. No, jednom od roditelja je važno da je dijete genijalno u sportu, što može dovesti do toga da svoje dijete ne vidi realno, već onako kako ga želi vidjeti te ističe kako je genijalan u košarci i na poziciji koju igra. S obzirom na to da informacije koje dobiva od roditelja i okoline nisu usklađene, dijete može postati zbunjeno i frustrirano. Polazeći od roditeljske potrebe da dijete vidi bolje nego što jest u realnosti, roditelji vrše pritisak na dijete i postavljaju ciljeve toliko visoko da ih dijete neće moći ispuniti. U konačnici, to će dovesti do nezadovoljstva, frustracije i narušavanja dobre slike o sebi i samopouzdanja. Ako gledamo širu sliku, neuspjeh u sportu ili drugoj aktivnosti, može dovesti do narušavanja odnosa između djeteta i roditelja što za sobom povlači i druge posljedice – mogući prkos djeteta roditeljima, ulazak u društvo koje ga razumije (subkulture), iskušavanje rizičnih ponašanja i sl. Dijete sve to može činiti kako bi na neki način opravdalo vlastiti neuspjeh ili se pak „osvetilo“ roditelju koji vrši pritisak na njega s kojim se nije u stanju nositi ili, s treće strane, može prihvatiti visoke ciljeve svojih roditelja i prihvatiti ih kao svoje i time se samokažnjavati jer će nastojati ostvariti ciljeve bez uživanja u samom procesu.

„Forsiranje“ djeteta da bude savršeno u sportu ili nekoj drugoj aktivnosti može biti povezano s perfekcionizmom kod roditelja ili zbog toga što miješaju svoj identitet s djetetovim te njihov uspjeh poistovjećuju s vlastitim. Npr. roditelji mogu imati stav da su uspješni ako je i njihovo dijete uspješno. Ako je ovaj utjecaj roditelja na dijete snažan, dogodit će se da će djeca i sama težiti savršenstvu kako bi udovoljila roditeljima. Posljedica roditeljskih očekivanja koja ne mogu ispuniti, šalju djeci poruku da vrijede i da ih se cijeni samo zbog onog što postižu, a ne po onom što jesu. Neka istraživanja pokazuju da se porast broja suicida kod djece događa upravo zbog toga što djeca ne mogu izdržati taj pritisak.

Primjerena motivacija djeteta

Roditeljska uloga je takva da su uz dijete i „kada pobjeđuju i kada gube“. I u jednoj i u drugoj situaciji, a osobito kada gube, za cilj imaju motivirati dijete da ustraje i dalje. Čini mi se da se roditelji u toj motivaciji djeteta povremeno izgube i da na ne baš primjeren način motiviraju dijete. Najčešća metoda koju koriste je kritika jer misle da će kritikama motivirati dijete da postigne bolji uspjeh. Nerijetko ga pritom i uspoređuju s drugom djecom misleći da će se dijete trgnuti i ugledati na 'uspješniju' djecu. No, rezultat uspoređivanja i pretjeranog kritiziranja bit će suprotan jer njima roditelji zapravo uništavaju djetetovu motivaciju. Važno je naglasiti da su djeca najčešće svjesna svojih nedostataka i slabosti i ne treba im da ih drugi, osobito roditelji, konstantno podsjećaju na njih i ističu ih. Komentari poput: „Nikad ništa od tebe. Ako to ne možeš napraviti, nećeš uspjeti ni u čemu. Zašto sam mislio/la da ćeš moći to napraviti?“ i sl. uništavaju djetetovo samopouzdanje i postižu da takvi komentari postanu samoispunjujuće proročanstvo, osobito ako izostaju pohvale. Kada promislimo o ovome, zapravo postaje vrlo logično. Ovim porukama, osobito ako ih dijete često sluša, zapravo uvjeravamo dijete da ništa ne vrijedi i da neće uspjeti ni u čemu. Ljudski mozak je vrlo čudesan i u stanju nas je uvjeriti u ono što dobivamo iz okoline da je to istinito. S druge strane, motiviranje dijete, osvještavanje dobrih strana djeteta, isticanje truda, naglašavanje hrabrosti i micanje fokusa isključivo s rezultata, može djetetu pružiti slobodu i bezbrižnost, prostor za uživanje u bilo kojoj aktivnosti. U takvoj atmosferi, dijete će sigurno postići bolje rezultate jer će izostati pritisak da mora ostvariti ciljeve za koje u startu zna da ih neće moći ostvariti.

Napomenula bih da aktivnost koju dijete pohađa ne treba biti jedina tema kada je u pitanju slobodno vrijeme djeteta, već da zajedničko slobodno vrijeme provode na drugačiji način u kojem će biti prisutna zabava i opuštenost. Kada tema bude aktivnost, važno je popričati o ciljevima i postaviti realne i djetetu prihvatljive i ostvarive ciljeve. Npr. ako se dijete upisuje na nogomet, kao cilj se ne smije postaviti da će na svakoj utakmici sigurno zabiti po jedan gol. Primjeren cilj bio bi npr. da dijete nauči osnove nogometa i da redovito dolazi na treninge. Sigurno će na aktivnosti biti djece koja će biti bolja od određenog djeteta i sigurna sam da će roditelji imati potrebu povremeno ih usporediti s „boljom“ djecom. No, umjesto da uspoređuju dijete s njegovim vršnjacima, dobro je da roditelji potaknu dijete da se uspoređuje samo sa sobom kako bi onda jasno vidjelo napredak i kako ne bi dobilo poruku da je neko drugo dijete bolje te kako bi razvijali zdravu motivaciju kod djeteta.

Važno je da roditelji imaju na umu da uvijek trebaju pokazivati ljubav djetetu, a ne samo kada ostvari uspjeh. Potrebno je hvaliti trud i proces koji je prethodio nekom uspjehu, a ne samo rezultat, čak i kada nije onakav kakav su roditelji i dijete očekivali. Djetetu je potrebno da mu roditelji pomognu da na pogreške gleda kao na prilike iz kojih nešto može naučiti te da mu ukažu na koji način može promijeniti pristup kako bi idući put uspio. Povremeno se može i našaliti na račun grešaka ili neuspjeha, ali potrebno je vidjeti je li dijete spremno na to i prihvaća li šalu. Kada pričaju s djetetom o aktivnostima, važno je da se roditelji ne usmjeravaju i ne postavljaju pitanja samo o postignućima, već i što je djetetu bilo zabavno na aktivnosti, je li se zbog nečega neugodno osjećalo na aktivnosti, je li se dogodilo nešto smiješno i sl. Dijete se ne smije poistovjećivati s nekom aktivnošću, školskim uspjehom ili nekim drugim postignućem. Djeca su puno više od toga. Stoga, dragi roditelji, dopustite svojoj djeci da iskuse i zabavu, opuštanje, dosadu, neuspjehe, prepreke… Budite tu uz svoju djecu kako bi im pružili razumijevanje i podršku te kako bi im pružili mogućnost da svojim tempom ostvaruju vlastite ciljeve sukladno svojim sposobnostima.

Tekst: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada, koordinatorica savjetovališta za djecu i roditelje Snaga obitelji, Hrabri telefon

Foto: Profimedia