Ljubav prema djetetu ne podrazumijeva preuzimanje njegovih odgovornosti

Odijevamo ih iako su već starija vrtićka dob, poslužujemo im doručak i pospremamo stol iza njih iako su već odavno krenuli u školu, rješavamo njihove zadaće i čitamo lektire (koje onda i napišemo), ne dopuštamo im da peru suđe i usisavaju stan jer se bojimo da to neće dobro napraviti iako su već tinejdžeri, rješavamo njihove sukobe s kolegama iz razreda i ne možemo zamisliti da se voze autobusom ili tramvajem na nogomet i strani jezik ili da puste suzu zbog doživljene nepravde...

Pedagoginja, osobna i bračna psihoterapeutkinja Ivana Grabar iz zagrebačke udruge Krugovi uzrok ovakvom ponašanju vidi u nizu elemenata koji obilježavaju današnje društvo: većoj nesigurnosti koja danas vlada na ulici, u brzini života, brojnim aktivnostima koje dijete pohađa te želji tata i mama za perfekcionizmom, svestranošću i odličnim uspjehom u školi. Današnji roditelji, u medijima duhovito nazvani helikopter-roditeljima, više nego generacije prije njih nastoje kontrolirati svaki segment djetetova života. Smatraju da djeci štede vrijeme obavljajući stvari umjesto njih, no tako im ustvari samo čine medvjeđu uslugu.

Međutim, nove koncepcije odgoja imaju i niz dobrih strana i neke od njih određeni su pomak u odnosu na prethodnu generaciju. “Današnja su djeca samostalnija u donošenju odluka i informiranija, roditelji više nego ikada prije uvažavaju mišljenje svoje djece, a djeca više znaju o svojim pravima i zastupanju sebe”, smatra Ivana Grabar. Kako bi se mogli osamostaliti, ojačati i naučiti boriti za sebe te uvidjeti da je život sastavljen i od manje lijepih i lagodnih trenutaka, ne smijemo mališane štititi od spoznaje da postoje tuga, nepravda i problemi. Naravno da nije jednostavno gledati kako dijete pati i nije slučajno što većina tata i mama kaže da im je najvažnije imati sretno i zadovoljno dijete, no sazrijevanje, nažalost, uključuje i probleme.

Pogreške su dio svačijeg odrastanja

Neka nimalo ugodna iskustva dijete jednostavno mora proći samo, kao što i roditelji moraju prihvatiti da su pogreške sastavni dio svake zadaće, kontrolnog rada, svladavanja novog umijeća, preuzimanja odgovornosti... Bitno se u tim trenucima suzdržati od kritiziranja, perfekcionizma i sitničavosti te djetetu priskočiti u pomoć kad zatreba – biti mu pratitelj i oslonac te reagirati u određenim trenucima ne pokušavajući sve odraditi umjesto njega. Dijete samo treba zna da stojite iza njega i da ima sigurnost. “Važno je ojačati osobnu moć djeteta, a to možemo samo ako smo u dobrom odnosu s njim. Tada možemo osjetiti što ono može odraditi samo, a u čemu mu je potrebna pomoć. Nažalost, mnogi roditelji nisu svjesni da djecu zapravo oštećuju i hendikepiraju ulazeći u bitke umjesto njih jer im time oduzimaju mogućnost da se nauče zastupati sami te ih čine nemoćnijima nego što jesu”, tvrdi pedagoginja.

Također, roditelji moraju biti svjesni da pretjeranim radom i žrtvovanjem za svoju djecu štete i samima sebi jer posve zanemare svoje potrebe i odnos s partnerom. Često je upravo to stavljanje partnerskog odnosa u drugi, pa i treći plan (iza djece i posla, tj. karijere), uzrok našim nezadovoljstvima, svađama i krizi u braku, pa i njegovu raspadanju, kao i osjećaju odbačenosti i usamljenosti roditelja kada dijete jednog dana ode od njih. Krug se zatvara time što i dijete upija takvo nepovoljno ozračje jer itekako osjeća svoje roditelje i oscilacije u njihovu odnosu. Uspješno izvršavanje obaveza i zadataka, osamostaljivanje i osjećaj zadovoljstva djeteta itekako su povezani s kvalitetom međusobnog odnosa roditelja i njihova zadovoljstva.

Lažni krug podrške

Ivana Grabar savjetuje roditeljima da ne postavljaju dijete u središte svoga svijeta jer će ga tako zapravo optereti i zadužiti. “Dijete vidi toliku brigu i žrtvu pa često ne želi povrijediti roditelje iznoseći svoje želje ili stavove ako su suprotni od stavova ili želja roditelja. Tako se formira lažni krug podržavanja. Ako dijete napokon odluči učiniti po svome, neki se roditelji uvrijede, neki razljute, a neki prihvaćaju dijete kao božanstvo ne usuđujući se biti odgovorni i u nekim situacijama postaviti jasne granice, što je roditeljska odgovornost”, objašnjava. No dobra je stvar što doista nikada nije kasno za promjenu i usvajanje novih metoda i pravila, čak i ako nam se čini da su neke stvari izmakle kontroli i otišle unepovrat. Možemo pročitati niz korisnih članaka i knjiga o roditeljstvu, no pravo učenje i usvajanje nastupa tek kada se nađemo u situaciji da odgajamo, usmjeravamo, tješimo, organiziramo nečiji mali život. Bitno je tada znati što objektivnije sagledati ono što činimo i sebe kao roditelja koji odgajajući dijete neizbježno i griješi. Otvorenost srca i uma za promjene taktika i stavova, odnosno prije svega mijenjanje nas samih i ulaganje u odnos s partnerom i u sebe same ključno je ako želimo biti bolji roditelji. Kada osjetite želju da sve kontrolirate i radite umjesto svoga djeteta, osvijestite činjenicu da mu tako kradete još jednu priliku za izgradnju samopouzdanja, odgovornosti i sposobnosti te mu uskraćujete povjerenje da neke stvari može samo. Smanjite strogost i poučavanje; dajte prednost poticanju i pokazivanju. I dopustite da i vi učite od svoga djeteta te da neka njegova drama ne bude i vaša osobna.

Prestanite činiti ono što vidite da dijete može samo

Samostalna djeca lakše se hvataju ukoštac s problemima, obavezama i izazovima tijekom školovanja i odrastanja općenito. A samostalnost ćete izgraditi, među ostalim, i time što ćete mu ostaviti mjesta da razvije svoje kompetencije i pokazati da vjerujete kako on to doista i može, makar vam se činilo da to nikada neće usvojiti i da uvijek radi iste pogreške. Nemojte mu neprestano ukazivati na pogreške, nego istaknite ono što je dobro napravio te ga time ohrabrite da nastavi. Jednako tako, poštovanje i zanimanje za ono što dijete radi i misli te što zaokuplja njegov svijet veoma je važno za njegov razvoj – ono tako dobiva vašu prisutnost i dojam da vam je važno. Ne idite linijom manjeg otpora i ne činite stvari umjesto djece jer je vama to lakše i jer ste efikasniji i brži. Pedagoginja Ivana Grabar smatra da bi roditelji trebali prestati činiti sve što vide da djeca mogu sama, odnosno da bi im trebali prepustiti dio kućanskih obaveza. “Tako roditelji jačaju djetetovu kompetenciju i moć, čine ga ravnopravnim članom obitelji i uče da u životu svatko ima svoje obaveze. Dijete tako razvija odgovornost i sposobnost snalaženja u brojnim životnim situacijama koje će ga dočekati u školi, na poslu... Tamo se neće moći sakriti iza roditelja, već će se očekivati da u potpunosti i odgovorno odradi svoj dio”, zaključuje pedagoginja.

Tekst: Iva Vukoja

Foto: Profimedia